Istočnonjemački dramski pisac i pjesnik Hajner Miler, koji je za života stekao slavu u obje Njemačke, zapisao je u jednoj pjesmi pred smrt da je za sve ljude koji priželjkuju bolji svijet ostao tek raspon između „malo i ništa“. To mi pada na pamet kada posmatram cijeli politički prostor Bivše. Ima se malo. A Ništa je na vidiku.
Svugdje se priča vrti oko nekih izbora.
Negdje se saniraju posljedice prethodnih izbora - kao u Hrvatskoj gdje poneki novi ministar kao da je izašao iz davne kolumne Viktora Ivančića, i to bez “točke na U”. Negdje se hrli u susret novim izborima, kao u Crnoj Gori. Pa se više ne zna ko je vlast, a ko opozicija, ali se zato pobjednik unaprijed zna.
Ili se demonstrira kod kuće, a pregovara u Beču, kao Makedonci. Ili su upravo izabrali predsjednika sve plačući (od suzavca, ne od sreće) , kao na Kosovu. Samo je Bosna mirna, do ovogodišnjih lokalnih izbora. Ali ako se sjetimo kako su neki klinci svojedobno polupali Predsjedništvo u Sarajevu, onda se ne zna da li je stvarno mirna Bosna.
A u Srbiji upravo biraju. Doduše, ne zna se zašto. Ali se zna - koga.
Dakle, toliko je demokratske birljivosti, a da ljudi i nisu baš izbriljivi.
Na velikim binama, u objektivu kamere, za govornicima i na mitinzima sve izgleda kao ma gdje na svijetu - političari se takmiče, prezentujući svoj program povezan sa vjerodostojnošću svoje ličnosti kojom bi trebalo da jamče za program.
Dobro, ali odavno nam je Vlatko otpjevao da je na jugu sve mutno “kao kakao”.
Političari se kao slobodno takmiče, novinari kao slobodno pišu i ljudi kao slobodno biraju.
Buzdovanov atar
Ali šta se zaista događa iza kulisa političkog cirkusa?
Iz žablje perspektive se to bolje vidi.
Pođimo tamo gdje nema toliko svjetlucavog šećera u prahu, gdje su scenografije i kostimografije jeftinije, u neko mjesto X, daleko od prijestonice.
Tu na izborima stvar izgleda ovako:.
Gradonačelnika Buzdovana u mjestu sa ukupno tri ulice izabrali su prošli put, malo zato što je njegov prethodnik sa svojom dvorskom svitom bio alava bitanga, malo zato što ljudi odnekud vjeruju da Buzdovan neće biti tolika bitanga, pa će biti bolje.
E, to ”bolje” nije došlo, ali Buzdovan hoće da ga opet izaberu. Pa je podsjetio svakoga kome je učinio: brata, snahu, sestričinu, rođake, dalju rodbinu, kumove, prijatelje, poslovne partnere sa kojima je lovio u mutnom, njihove ljubavnice koje su sada sekretarice u nekakvim upravama, njihovu djecu i unuke, ukratko cijeli okrug, čime ih je zadužio. A da je ljude zadužio - jeste. Nekome plac, nekome legalizovanje placa, nekome, bogme, i državni posao.
Poručio je da mu svako dostavi spisak od po desetak ljudi koji će obavezno glasati za njega. Pored tvrdog partijskog jezgra glasovi prikupljeni ovakvom političko-ucjenjivačkom gravitacijom skoro da su sigurni.
Onda Buzdovanovi ljudi - šta ćeš, mora se - mjesecima maltretiraju poznanike, komšije i radne kolege, pa neko skupi pet, neko deset, neko i dvadeset imena, naročito tamo gdje se predgrađa pretvaraju u sela.
To reketarenje se nezvanično zove predizborna kampanja.
Ako neko od Buzdovanovih ljudi slučajno ima namjeru da ode na hitnu operaciju, da otputuje na odmor ili pak da umre - gazda samo priprijeti: “Ti znaš da te ja štitim ako iskrsne neki problem!”
A to znači, ako inspekcija zakuca na vrata dućana, ako nekoga proglase tehnološkim viškom, ako dijete ne može da upiše neki od privatnih fakulteta, ako čovjek ne može da “završi” neku tešku papirologiju, neće pomoći ni Ustavni sud. Ali Buzdovan hoće.
Ništa je sve
I pošto to čovjek zna, odgađa odmor, operaciju pa i sopstvenu smrt. Jer izbori su čas kada svako vraća svoj dug. Dešava se da nekog i protiv volje stave na kandidatsku listu, kako bi se popunile pozicije koje nikada neće doći na red da budu izabrane, pa u to ime siromah - nesuđeni odbornik - mora da uplati “dobrovoljni prilog” majčici partiji. On će sve podnijeti sa kiselim osmijehom čovjeka koji zna da je demokratija, barem tu gdje živi, tek istorijski hir, ali da je Buzdovan vječan. Pa će i u sljedećih nekoliko mandata sam sebe slati na službena putovanja sve do Kariba.
Još kad Buzdovana svako veče prikažu na lokalnoj televiziji kako otvara nove parkiće, parkinge i tek asfaltirane ulice, svi shvate da je on ustvari nepobjediv. Nije važno što jedan te isti bager kruži niz one tri ulice, sa jednog mrtvog gradilišta na drugo, kako bi dan uoči izbora simulirao građevinski bum. Nije važno što na ulici, nakon odlaska kamera, nema ni Buzdovana ni radnika, a trotoar je raskopan. Južno od Save i Dunava, gdje se sa sigurnošću nalazi varošica X, ljudi su svjetski šampioni po tome koliko im je dnevno uključen televizor. Još ako su nezaposleni, a nisu im isključili struju, oni i ne izlaze na raskopanu ulicu, već između dva rijalitija na svom televizoru mogu jasno vidjeti istu tu ulicu, samo svježe asfaltiranu. Onu koja se, razrovana, tako nejasno vide kroz prozor.
Dakle Buzdovan zna isto što je znao i Hajner Miler - svi se mi krećemo uskim rasponom između Malo i Ništa. Umijeće balkanskog političara jeste zapravo u tome da milom ili silom obezbijedi vojsku glasača koja će u njegovom očiglednom Ništa vidjeti sve.
Bonus video:
