Zamislite igru preživljavanja u kojoj je vama i vašim kolegama sa posla protivnik ekipa kapucin majmuna. Obja tima idu u divlju afričku šumu bez ikakve opreme - nema šibica, noževa, obuće, opreme za ribolov, odjeće, antibiotika, posuđa, užadi, oružja. Nakon godinu dana ekipa sa većim brojem preživjelih proglašava se za pobjednika. Na koji se tim kladite?
Možete pomisliti da će ljudski tim, uzimajući u obzir našu superiornu inteligenciju, imati nespornu prednost. Ali znate li vi i vaše kolege kako napraviti luk i strijelu, spremnik za vodu, kako isplesti mrežu, sagraditi skrovište? Znate koje su biljke otrovne? Možete li zapaliti vatru bez šibice? Možete li napraviti udicu za pecanje ili prirodni lijepak? Znate kako da se zaštitite od velikih zvijeri? Ili od zmija noću?
Vjerovatno ćete na većinu ovih pitanja (ako ne i na sve) odgovoriti sa “ne”. To znači da će vaša ekipa izgubiti od gomile majmuna - i to sa velikom razlikom.
Javlja se očigledno pitanje. Ako nismo sposobni da preživimo kao lovci-sakupljači u Africi, to jest na kontinentu, rodnom mjestu naše vrste, kako su ljudi došli do tako velikog uspjeha u odnosu na životinje i naselili praktično sve osnovne ekosisteme Zemlje?
Ključni element odgovora je sljedeći - mi smo kulturna biološka vrsta. Naše jedinstvene psihološke sposobnosti dozvoljavaju nam da učimo jedni od drugih iz generacije u generaciju, što doprinosi kumulativnom kulturnom evolucionom procesu. Taj proces dovodi do pojave sve složenijih i naprednijih tehnologija, jezika, kompleksa znanja, konceptualnih alata i adaptivne heuristike. Snaga tog procesa nije u, samom po sebi, individualnom umu, već u reinterpretaciji slučajnih zapažanja, zaključaka i grešaka koje naš um pravi.
To znači da tempo inovacija (barem djelimično) zavisi od večine i povezanosti umova zajednice koji doprinose kulturnom evolucionom procesu. Pri nepromijenjenim uslovima, veće i socijalno bolje povezane grupe stvaraju više naprednih instrumenata, tehnologije i tehnike, čak i tada kada su pojedinačno članovi te grupe manje kreativni od onih koji čine manju i izolovaniju grupu.
Ovo otkriće potrđuju ne samo strogo kontrolisani laboratorisjki eksperimenti, već i istorijska istraživanja. Na primjer, prije oko 10.000 godina zbog podizanja nivoa vode u okeanu Tasmanija je od australisjkog poluostrva postala ostrvo. Na kopnu se nastavio tehnološki proces. A u Tasmaniji su grupe lovaca-sakupljača počele da gube (ili su se pokazale nesposobne da pronađu) mnoge korisne tehnologije, na primjer, instrumente od kosti, odjeću za zimu sašivenu po mjeri, koplja, čamce za dugu upotrebu. Kada su Holanđani stigli u XVII vijeku, Tasmanijci su imali najprimitivniju tehnologiju od svih koje su evropski putnici imali priliku da vide.
Da bismo shvatili društvenu prirodu čovjeka, treba, prije svega, shvatiti kako kultura određuje našu genetičku evoluciju ne samo iz ugla formiranja naše psihologije i anatomije, već i iz ugla naše socijalne psihologije, motivacije, sklonosti i percepcije. Iz tog dugotrajnog procesa, u kome su opstanak i napredak značili uspostavljena društvena pravila i potčinjavanje njima, izašli smo kao vrlo jaki socijalni učenici.
Osnova naše sposobnosti da formiramo ujedinjene kolektive, organizacije i društva ne leži u prirodnoj sklonosti ka kooperaciji, već u specifičnosti društvenih normi, kojima se učimo i koje usvajamo, kao i u usaglašenosti koju očekujemo od drugih. Mada naše prirodne motivacije igraju određenu ulogu, njih eksploatišu, šire ili guše društvene norme koje čine institucionalnu okosnicu za djelovanje tih naših urođenih sklonosti.
Ovaj novi pogled na ljudsku prirodu i društvo dozvoljava nam da izvedemo nekoliko važnih zaključaka.
Kao prvo, budući kulturna biološka vrsta, čovjek prima ideje, vjerovanja, vrijednosti i društvene norme od drugih članova svog kolektiva, koristeći signale kao što su prestiž, uspjeh, seks, dijalekat, etnička pripadnost. Mi posebnu pažnju posvećujemo (prije svega u uslovima neizvjesnosti, nedostatka vremena ili stresa) pitanjima kao što su hrana, opasnost i kršenje normi. Promjenu ponašanja ljudi treba početi od svijesti o našoj kulturnoj prirodi, a ne o našoj racionalnosti.
Drugo, mi etapno osvajamo društvene norme, stečene u toku procesa oslanjanja na kulturu samostalnog pripitomljavanja (ili samo-pripitomljavanja). U okvirima tog procesa, nalazimo norme osude ili kažnjavanja drugih. Ta dobro usvojena pravila postaju ona motivacija koja će rukovoditi našim djelovanjem. Samim tim, ljudske sklonosti, želje i motivacije nisu iste, što znači da se uz dobro promišljene programe ili uz set mjera može izmijeniti ono što se čini automatskim, intuitivnim i očiglednim.
Kao treće, najjače društvene norme određene su pojedinačnim crtama naše psihologije koja je evoluirala. Na primjer, društvene norme pravičnosti prema strancima mnogo je teže očuvati i širiti nego norme koje traže da se majka brine o svojoj djeci.
Četvrto, naša sposobnost da pravimo inovacije zavisi od veličine našeg kolektivnog uma, koji, sa svoje strane, zavisi od sposobnosti društvenih normi da stimulišu ljude da pronalaze nove ideja i prakse, da ih dijele i praktikuju.
Kao peto, postoji fundamentalna veza između društvenih institucija i psihologije. Pošto različita društva imaju različite norme, jezike i tehnologije, kod njih se formiraju i razlike u načinu razmišljanja, mentalnoj heuristici, motivacijama i emocionalnim reakcijama. Nametanje uvezenih instituta često dovodi do psihološkog i socijalnog nesklada što se, po pravilu, završi tužno.
Na kraju, ljudima nedostaje određeni nivo racionalnosti zbog čega jako loše projektujemo efikasne institucije i organizacije (barem do danas). Nadam se da ćemo, kada donesemo duboke zaključke o prirodi čovjeka i kulturnoj evoluciji, taj nedostatak moći da ispravimo. Dok se to ne dogodi, moramo skupljati stranice iz udžbenika kulturne evolucije i stvarati sisteme koji, koristeći se metodom varijacije i selekcije, tjeraju institucije da budu konkurentne. Na taj način možemo se izbaviti od gubitnika i zadržati pobjednike.
Istražujući bogatstvo uzajamnog djelovanja i paralelne evolucije psihologije, kulture, biologije, istorije i genetike, dobijamo mogućnost da izvučemo veoma važne zaključke o ljudskoj psihologiji. To još nije prokrčen naučni put. Ali on obećava uzbudljivo putovanje u neistražene zemlje inteligentnog za one među nama koji teže da shvate osobenosti naše vrste.
Autor je profesor Evolucione biologije čovjeka na Univerzitetu Harvard
Prevod: N. RADOIČIĆ
Copyright: Project Syndicate, 2016.
Bonus video:
