VIŠE OD RIJEČI

Pravda

Kad ona nestane, ili otanja, to je kao kad iz vašeg života odu dragi ljudi, pa ih odsustvo čini još vidljivom, još prisutnijim
3422 pregleda 80 komentar(a)
Ilustracija, Foto: Shutterstock
Ilustracija, Foto: Shutterstock
Ažurirano: 31.12.2018. 12:07h

„Pravda“ je Vebsterova riječ za godinu 2018. Nakon prošlogodišnje „post-istine“, gotovo nemoguće kovanice koja oslikava opako šarlatanstvo našega vremena, ovogodišnja riječ nas vraća u klasičnije političke i životne registre.

Ovdje, u regionu, riječ djeluje još aktuelnije. Odjekuje sa svake strane - Pravda za Davida, Pravda za Dženana, Pravda za njihove najbliže... Pravda za sve one koji su je odavno zaslužili, a nikako da je nađu. Ne valja da pravda mnogo luta - može se izgubiti. A izgubimo li pravdu sve što nađemo na tom putu, biće nam uzalud.

Svaki od ovakvih slučajeva, pored svega ostalog, svjedoči strašnu mjeru razljuđenja. Podivljala moć. Čitav sistem štiti/prikriva zločince. Sistem zapravo i nije ništa drugo nego jedna velika „sigurna kuća“ za najgore, za gole kriminalce. U ime koje pravde? Sa mantrom o „stranim plaćenicima i soroševcima“ čak i ovi nesrećni izmučeni ljudi koji tragaju za istinom o zvjerski ubijenom sinu, postaju podrazmijevajuća meta svjetine i režimskih medija. (Uzgred, da nije bilo Soroša, devedesetih godina na ovim prostorima ne bi postojala ni kultura ni umjetnost ni slobodno izdavaštvo. Danas se o njemu govori kao u vrijeme Miloševića. Mora da i to objašnjava ponešto.) Bahati Dodik koji se cinično smije na trgu? Liči li to nekome na pravdu? Na bilo što, osim ruganja. Zato je pravda za Davida važna, ne samo zbog žrtve već i zbog same pravde. Da ne zaboravimo što je to. Ako se u ovakvim dešavanjima ne iscrta ideja pravde, zaboravićemo što to znači. Mnogi su već zaboravili. I to im se vidi na licu, u očima. U riječima i činjenju. Sa pravodom je kao sa vodom. O njoj najviše misliš kad je nema. Kad je ima, i ne pomisliš na nju. (Biće da je razlog što za sudiju na fudbalskoj utakmici kad je dobar kažu da se ne vidi.) Zato je pravda uvijek žeđ.

Kad ona nestane, ili otanja, to je kao kad iz vašeg života odu dragi ljudi, pa ih odsustvo čini još vidljivom, još prisutnijim.

Malo je koja ideja ložila tako lijepe vatre kroz istoriju, i tako velike.

Mušičava je pravda, nije sa njom jednostavno. Postoje neka stroga pravila. Recimo, gdje se poteže viši interes bilo koje vrste, pravde nema. Ona mora nadvisiti sve interese da biste je uopšte vidjeli. Naše aktuelno iskustvo postavlja nova pitanja - je li moguća pravda tamo gdje je presudno bitna stabilnost. Tamo gdje politika nije djelatna filozofija zajednice, već način da se opravda otimačina.

Recimo - koliko god pravedno bilo vidjeti bivšeg gradonačelnika Mugošu u zatvoru, ta slika pravde se još ne ukazuje. Ta slika, toliko očekivana, mora posjedovati, na koncu, nešto od barokne raskoši. U slučaju Marovića i pravda se ponaša izmičuće i nerazumljivo, kao i on u zlatno pero, u najboljim danima svoje političke karijere, kada ga ni Bog otac nije razumio što govori, ali, ljude je upravo oduševljavala njegova verbalna neuhvatljivost. Sada demonstrira i fizičku.

Svi mi projektujemo neke slike pravde, stalno i iznova, svakodnevno. U tom mehanizmu živi (opstaje) naš osjećaj za pravdu. To je ono kad pomislite - ako ima pravde, ovaj mora završiti u zatvoru. Gotovo nikad brzinom koju priželjkujemo u takvim mentalnim igrarijama, ali, i to se katkad desi. Koliko puta ste pomislili - ako ima pravde, ovo im neće proći. A prošlo je. Ima li pravde, na koncu? Može li pravda biti djelimična i selektivna? Ili je i sa njom kao i sa slobodom - ne možeš biti malo slobodan, nego ili jesi ili nisi...

Eto dobre želje za novo ljeto: da u 2019. pronađemo što više pravde. U sebi i drugima. Ako to uspijemo, svijet mora postati makar malo - bolje mjesto.