ZAPISI SA UŠĆA

Jugovizija ´18

A, da. Crna Gora je 2018. dobila novog predsjednika. Dobro, nije baš nov. To sam već nazvao crnogorskim Danom mrmota. I posle Mila - Milo
908 pregleda 0 komentar(a)
Ilustracija, Foto: Shutterstock
Ilustracija, Foto: Shutterstock

Na šta pomislim kad neko kaže Hrvatska? Na Kolindu, Modrića i Tompsona. A Montenegro? Tramp se uplašio agresivaca. BiH? Dodikovanje i komšićluk. Srbija? Eh, Srbija. Jedan vođa, jedna uređivačka politika, jedan cilj

Croatia: 9 points

Na šta da pomislim kada u rijetkim trenucima mislim o Hrvatskoj u godini koja nestaje u retrovizoru? Mislim na Kolindu među fudbalerima, vatromet i šljokice. Mislim na svjetskog igrača Modrića. I - jebiga - onda ne mogu da ne pomislim na Tompsona. Jesam li ja kriv što ne volim U-Rock? Ili su krivi hrvatski fudbaleri socijalizovani na pjesmama koje baš i ne umiju razlikovati 1941. i 1991? Kako god, do slavlja u Zagrebu navijao sam za Hrvate. Doduše sa zadrškom, jer nisam htio da me sa televizora zaskoči neka spodoba sa Trga Mila Budaka ili iz ulice Mire Barešića. A onda se zadrška pretvorila u bumerang - jesi li vidio, some, koliko je rizično navijati za reprezentacije zemalja u kojima prošlost nikada neće biti završena.

Onda pomislim i na Aleksandra Vučića u Zagrebu. Ne, ne na onog mlađanog deliju koji je išao na Maksimir prije nekoliko decenija da se bije. Na ovog predsjednika koji je tamo prošle godine odlazio da kao miri Srbe i Hrvate. Od tog zadatka možeš samo da upadneš u bedaka. Ispostavilo se da su Vučića podsjećali na njegove velikosrpske krajiške govore iz njegove decenije nestašluka, da su se hrvatska predsjednica i premijer zakrvili oko gosta i da je sve ispalo očekivano tragikomično. Zauzvrat je hrvatsku delegaciju u Beogradu dočekao Šešelj, tvrdeći da je izgazio hrvatsku zastavu u Skupštini, a pošto je svojedobno javno spalio hrvatsku zastavu, svi su mu povjerovali na riječ i bez video dokaza. Da li je vojvoda to isfolirao ne može više niko ustanoviti jer je hrvatska zastava, prema zvaničnom saopštenju skupštinske ekipe, za kameru bila u mrtvom uglu. Za to nepočinstvo u mrtvom uglu Šešelj nije kažnjen, ali nema veze. On po zakonu kao haški robijaš ne bi smio da sjedi u parlamentu, pa ga eno živog i zdravog, zajebava opoziciju za račun vlasti kao prekaljini Miloševićev oporbenjak.

Ispade da su generalno Srbi i Hrvati i dalje utripovani jedni na druge, samo što mi se čini da je stvar u Hrvatskoj malo luđa. Tamo mnogi inače pitomi Hrvati Srbe u odsustvu baš ne vole i to intenzitetom koji implicira velikosrpsko prijeteće prisustvo. To je hrvatskosrpski zen budizam.

Doda li se da je puno ljudi u Hrvatskoj izašlo na proteste protiv Istanbulske konvencije, za koju mnogi nisu znali šta je, ali da zasigurno neka soroševska ujdurma jer hoće da izjednači tako različita bića kao što su žene i muškarci, te da je deklaracija ipak prošla, onda je slika skoro kompletna. Treba poželjeti sve najbolje i hrvatskoj policiji koja je ponašanjem prema izbjeglicama pronijela hrvatsko ime širom svijeta.

Montenegro: 10 points

Crna Gora je na našem takmičenju zemalja štokavskog četvorougla zaradila više poena u samom finišu. Ali prve prave bodove joj je podario Donald Tramp, glavom i bradom. Ne znam šta mu je Melanija ispričala o Crnogorcima, ali američki predsjednik je novinaru svoje propagandne televizije Foks rekao da su Crnogorci veoma, veoma jaki. Što Crnogorci, naravno, vole da čuju. I da su veoma, veoma agresivni. Ovo već pola njih voli a pola ne voli. Jer agresivnost može biti junaštvo ali nikako i čojstvo. I eto ti Trećeg svjetskog rata, poentirao je Tramp. Potajno se nadulo srce junačko. Konačno je jedan američki predsjednik uvidio koliko je važno ovo parče Sredozemlja koje ne bi umio da nađe na karti. Ali Đukanovićevo biračko tijelo se uznemirilo. Opet su nas pomiješali sa Srbima! Dokle tako! Pa otkako smo išli da oslobađamo Dubrovnik od bijele tehnike nismo nikoga napali. Čisti pacifisti. Osim toga, ni Gavrilo Princip nije bio Crnogorac.

Mi smo u NATO ušli kao u zajednicu vrijednosti. Jedna od njih je da nijeste agresivni već fini. Možda, da ste fini baš kad ste agresivni, to bi bilo tačnije. Uostalom, ima tamo raznih čistih demokrata, od Erdogana do Orbana.

A, da. Crna Gora je 2018. dobila novog predsjednika. Dobro, nije baš nov. To sam već nazvao crnogorskim Danom mrmota. I posle Mila - Milo. Ali, čovjek uvede zemlju u NATO, pobijedi na izborima, i taman pomisliš mogao bi malo da se opusti, kad on ko britva.

U njegovoj džentlmenskoj državi pucaju i na žene koje su novinarke. A pravosuđe ne može da nađe ni nasilnike koji su ubijali i prebijali novinare u prošlosti. Da Tramp možda nije mislio na te Crnogorce, uvijek naoružane, kriminalne i anonimne. Nevidljive za crnogorsko pravosuđe?

Milovi specijalni tužioci imaju preča posla. Odjednom počnu da hapse narodne poslanike. Dok se njegov ustavni sud ne dosjeti da je to protivustavno. Jer poslanici imaju imunitet. To što se desilo Nebojši Medojeviću jeste antologijska glupost jedne bahate kaste, ali konkurencija je u jugosferi velika.

Bosnia & Herzegovina: 11 points

E, prekodrinsko političko ludilo prožeto krimogenim elementima, već postaje prekomplikovano za priproste scenarije političkog rijalitija.

Ustvari, predizborna je godina pa su svi iskopali svoje mentalne kalašnjikove i počeli da se ponašaju kao da će sjutra rat. Stresem se i od pomisli kakvo brdo frustracija, strahova, paranoja i zastrašivanja je ponuđeno građanima. Koji su onda u oktobru izabrali slično. Ustvari, više istog je dovelo do goreg rezultata.

U predizbornu godinu spadalo je i banjalučko „njet“ rezoluciji koju su sami izglasali - onoj o Srebrnici. To više nije smiješno. Kao ni činjenica da je jedan mladić u Banjaluci smrtno stradao 18. marta, da je njegov otac morao da mjesecima protestuje na Trgu Krajine dok policija nije počela da radi svoj posao, te da mu najveći baja među bosanskim Srbima, Milorad Dodik, onda zaprijetio. I da se ta prijetnja pendrecima ostvarila, da nam začini ovu godinu.

Pošto sam odrastao u Bosni, kažem svim svojim poznanicima i prijateljima, koji vjerujući porukama dodikovizije opravdavaju policijsku silu čak i prema majci koja nosi sliku svog mrtvog djeteta, da su u teškoj zabludi. Kao što su bili u zabludi 1992. kada sam im govorio kuda će ih Karadžić, ali i njegovi koalicioni partneri povesti. Na gubitničku i zločinačku stranu. Oni koji ih truju parolama o odbrani Republike Srpske, proizvodeći opsadnu svijest, urušavaju svaki mogući institucionalni dignitet teškom samovoljom.

A onda i rezultati izbora. Dodikovo preticanje sdesna se opet isplatilo. Bošnjaci Hrvatima većinski izabrali Komšića. Doduše, Čović, koji je izvisio, jeste po istom zakonu bio biran dva puta. A zakon je i tada i sada sa stanovišta međuetničke pravde, koja od 1992. u toj ranjenoj zemlji ionako ne postoji, naravno pogrešan. Ali Komšić je izabran legalno, manje-više po pravilima koja je Tuđman prihvatio u Vašingtonskom sporazumu. Ne samo Komšić, već ukupna bh. politička klasa jeste rezultat dejtonskog zamrznutog konflikta. A pošto su svi oni nastali na tom humusu, ne nadajmo se da će ga prekopavati da rodi nešto bolje. Deklaracija u kojoj se Zagreb zabrinuo za sudbinu Hrvata u BiH i prijetnja Sarajeva da će posebnom rezolucijom zatražiti konstitutivnost Bošnjaka i Srba u Hrvatskoj, spadaju u već viđen politički folklor. Jebeš zemlju koja Bosne nema.

Serbia: 12 points

Godina je započela ubistvom političara Olivera Ivanovića 16. januara u Sjevernoj Mitrovici. A završava se optužbom Hašima Tačija da su ubice u Beogradu. Između tih strašnih zagrada desilo se svašta. Opozicioni lideri su se suočili sa debaklom na izborima u Beogradu. Naprednjaci su potvrdili svoju dominaciju. Jednopartijska vladavina sa višestranačkim dekorom je recept iz devedesetih, samo su drukčije metode iznikle iz novog vremena. Recimo, opozicione političare ne prebijaju i ne ubijaju više usred Beograda već u Kruševcu i Mitrovici. Novinarima ne bacaju kašikare na prozorski sims na Vračaru nego molotovljeve koktele na kuću u Grockoj. Televizije obogaćene tračom i pipanjem sred beskonačnog rijalitija u političkom delu uglavnom oponašaju bivši radikalski radio obogaćen slikom predsjednika u beskonačnom stendapu. Silne milione niški biznismeni bliski vlasti ulažu u razvoj televizije: od Grka kupuju paket Prva/O2. Propagandni obruč se polako steže. A medijska strategija je u izradi. Samo što nije. Za sada: Jedan vođa, jedna uređivačka politika, jedan cilj - Evropska unija. Ovo posljednje kad nam vrate Kosovo. Ili makar četiri opštine. I kada nam obećaju da ćemo i iz Brisela smjeti da volimo Rusiju.

E, Kosovo nije u Interpolu, pa je uvelo stopostotne carine. Najprije Beogradu ali usput i Bosancima i Hercegovicma. Niko ne zna da li Haradinaj i Tači šibicare koristeći haos u Trampovoj administraciji ili imaju neku viziju. Na čemu su. Ponašaju se i za balkanske prilike poprilično čudno. Možda je objašnjene sud koji im dahće za vratom. A možda su navikli da pucaju iz kuka pa onda da osmotre štetu. U svakom slučaju, Beograd i Priština su dospjeli do tačke koja se ponovo može označiti kao nulta.

Ali se zato kroz cijeli decembar subotnjim Beogradom valja protest. Dođu na hiljade građana i neće nasilje, a hoće fer medije i fer biračke spiskove. Predsjednik ni da čuje, makar ih bilo pet miliona.

Neki ih vide kako šetaju i viču. Ali ne razumiju šta hoće. Drugi, poput jedne reporterke, ne vide nikoga osim nekih koji se tuku kišobranima. Naravno. Predsjednik ih zna sve poimenično, njegove službe su ih prebrojale. I tako u krug. Biće veselo u 2019.

Kada sam u februaru godine koja je na izdisaju saznao za koliko para i kako će gradonačelnik okititi Beograd zapisao sam sa blagom ironijom koja je, kada je nakit ove kasne jeseni zaista zablistao, nenamjerno postala skoro sarkastična: „Zamišljam gradonačelnika kako sa balkona sjetno, ali ne i bez ponosa posmatra svoje djelo u novogodišnjoj noći. Pred njim more svjetlosti. U srcu mir. Nikada niko nije tako okitio grad. Niko.“

Pa neka nam je svima sa srećom.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")