(Na zahtjev gradonačelnika Zadra, Božidara Kalmete, sa rodne kuće Vladana Desnice uklonjena je spomen ploča postavljena u piščevu čast. Obrazloženje: nepropisno postavljena - prim.red.)
Igre proljeća i smrti. Ne postoji bolji literarni naslov za naše sadašnje vrijeme gdje u kontrapunktu propupalih grana, raspjevanih ptica i rascvjetanih voćki na svakom koraku svjedočimo kako budućnost postaje tmasta i nedokučiva. Kao da je to i Božidaru Kalmeti u duhu novog političkog pravca nekako postalo jasno, pa se pobrinuo da podnaslov slavnoga hrvatskog romana nekako prizove iz građanskoga pamćenja, otrese s njega prašinu i iznova ga izloži u vitrine po tinelima boljih kuća. Da svjedoči kako se povijest ponavlja. Da je čovjek u vječitom raskoraku između beskonačnosti i smrti. Da se s prvim zrakama proljetnoga sunca iznova zažare staklene kugle na kvakama introspektivnijeg i senzibilnijeg svijeta od našega, baš kao nekad u bolničkome pamćenju propaloga violinista Ivana Galeba.
Njegov autor, Vladan Desnica - čitali ste već - još je krajnje neprihvatljivo ime na kući svojega rođenja, možda baš onoj po kojoj je kao dijete lovio goruće kugle i vodio boj između svjetlosti i sjene. Tužna je Kalelarga njegove mladosti. Dok nekim drugima ne smetaju birokratske forme ni za otvoreno prkošenje puno višim civilizacijskim zakonima, njegovoj je spomen-ploči hitro glave došao i obični komunalni paragraf. Krhkost i otvorenost Desničina Mediterana, o čemu je također svjedočio i pisao, nikad se nije ni mogla mjeriti destrukcijom i sirovošću ovdašnje ruralne desnice. One kojoj novac, duhovno siromaštvo i čistoća narodne krvi potpuno zatvaraju lepezu svih društvenih i kulturnih vrijednosti.
Mogu oni brojati, razdvajati, razbijati, pa i zatvarati koliko ih volja, no malo je u književnosti našega jezika dalmatinskijih i mediteranskijih pisaca od Vladana Desnice. Valja biti iskren pa priznati da, uz viškoga Voltairea, u ovome južnjačkome imaginariju i marinkovićevskom "crnom mraku što se popularno turistički zove sunčana Dalmacija", nema od njega niti meni puno dražeg. Po tonalitetu, svjetlu, meteoropatiji i senzibilitetu predstavljao je unutarnju armaturu mnogim formativnim godinama i bio puno bliži od nerođenog brata. (...)
Bez obzira na sve, Desnica i njegov Ivan Galeb spadaju u rijetka štiva na čiji se spomen čilim pedesetogodišnjacima na pragu Alzheimera i danas promptno pale daleke lanterne i jasne asocijacije: Smrt djeteta udovice u kraškoj jami. Bolničarka lijepih ruku. Stric što s prozora ispraća brodove. Bućko. Fra Anđelo. Zašto je plakao Slinko? Ivan Galeb pokojnoga Frana nije, istinabog, imao puno radosnih misli i učio nas je, krajnje nenapadno, da radost u odrasloj dobi zapravo pripada samo tijelu.
Desnica je bio jedan od rijetkih amblema hrvatskoga intelektualizma, discipline kojom svi balkanski narodi tradicionalno oskudijevaju. Porijeklom iz ugledne srpske obitelji čija je porodična baština slavna kula Stojana Jankovića, životom je bio pravi dalmatinski integralist: gimnaziju je pohađao u Zadru, Šibeniku i Splitu. U Parizu je studirao filozofiju, u Zagrebu završio studij prava.
Kao erudit i poliglot, za vrijeme II svjetskog rata talijanske okupacijske vlasti u Zadru ga angažiraju kao prevoditelja, potom odlazi u partizane, a poslije rata radi u pravnom odjelu Ministarstva financija Narodne Republike Hrvatske. Za života je objavio samo dva romana - Zimsko ljetovanje i Proljeća Ivana Galeba, ali nas je njima vječno zadužio.
Moderni HDZ lustratori nemaju pojma da - jednako kao što njima nije po volji zbog nečistoće porijekla - to iz ideoloških razloga nije bio ni komunistima neposredno poslije rata. Kao zakleti estet i stilist, nije se uklapao u ondašnje socrealističke okvire, te je trpio višegodišnje komesarske i javne napade. U to vrijeme mu je krug prijatelja navodno bio sveden na tek nekoliko imena - slikara Jerolima Mišu, pisce Slavka Kolara, Petra Šegedina i Mihovila Kombola. Sebe je znao nazivati motorom koji se pokreće uz pomoć kave i cigareta. Oženio je Hvaranku Kseniju Carić, koja je u tom braku uz dozvolu Sinode Pravoslavne crkve ostala katolkinja, te je zajedno s piscem u obiteljskoj grobnici u Islamu Grčkom letjela u zrak od ushita slavnom hrvatskom pobjedom 1995.
Akademik Ivo Frangeš je navodno tri puta dolazio k Desnici na samrti i pitao ga čiji je on pisac: hrvatski ili srpski? A on je svaki put odgovarao da je i hrvatski i srpski. Zbog toga nesretnog dvojstva, koje više očito ni teorijski nije moguće, baš kao ni drugačije hrvatstvo od mrzilačkog i inkvizitorskog, za Desnicu odavno nema mira: ni u rodnome gradu, ni u sunčanoj Dalmaciji, ni u rodnome jeziku, ni u vlastitu grobu.
Umro je prije nego sam se rodio, bio je druge nacionalnosti i vjere, a opet puno mi bliži, poznatiji i draži nego što će ikad biti Božidar Kalmeta, Tomislav Karamarko ili Vaso Brkić.
Bonus video:
