ZAPISI IZ PORAJNJA

Tivatska etnogravitacija

Rodoslovi koji sežu ni manje ni više nego do - Nemanjića! Porodične sage. Junakovanje i pogibelj. Sklonost konobara da ti objasne odnos Napoleona i Kutuzova
78 pregleda 6 komentar(a)
Tivat aerodrom, Foto: Siniša Luković
Tivat aerodrom, Foto: Siniša Luković
Ažurirano: 26.03.2016. 13:57h

Brkati šalterski policajac, kao iz slikovnice. Zagledao se u moj pasoš.

Dječak je već počeo da se vrpolji.

Policajac najzad izusti:

Ti si od Andrijevice, je l` tako?

Jesam. Moj otac je iz Grudica.

Dobrodoša kući.

Hvala.

U dječakovom pogledu sam prepoznao nevjericu i divljenje.

Pita me šapatom:

A da li crnogorski policajci znaju za svakoga odakle je?

Znaju.

Kako?

Princip tribalne teritorijalnosti.

Molim?

Ništa, objasniću ti kada porasteš.

U stvari, nema tu šta da se objašnjava. U njemačkom pasošu je čitko uneseno ime i prezime koje je, zavisno od mjesta u bivšoj Jugoslaviji na kojem se trenutno nalazim, povezano sa nizom asocijacija.

A da ja nad tim asocijativnim tokom nemam ama baš nikakvu kontrolu.

U Hrvatskoj i dobrom dijelu Bosne ime zvuči srpski, kako god okreneš. U Zemunu, gdje sam rođen, ne upadam u oči sve dok ne progovorim jezikom Meše Selimovića - lijepom ijekavskom varijantom.

Jer sam rastao u tuzlanskom kraju. Onda sam Bosanac. Kako god okreneš.

A odatle, gdje počinje razgranata nauka o svojti, na graničnim prelazima Crne Gore - ovaj put na Tivatskom aerodromu - prezime nepogrešivo vodi uz Moraču, preko Tare pa uz Lim do andrijevičkog kraja.

To je u isto vrijeme i utješno i tužno.

Utješno, jer mi pogranični policajac zemlje u kojoj nikada nisam živio, mada mi je tu očevina, kaže da sam njegov. Bez obzira na pasoš, državljanstvo i ostale formalnosti. Imam, takoreći, metafizičku pripadnost, koju niko nikada ne bi mogao dovesti u pitanje.

Zato mog sina, Dedovića rođenog u Regenzburgu, oduševljenog žitelja Berlina, crnogorski Dedovići dočekuju onako kako dolikuje da se dočeka najrođeniji.

Tužno je, međutim, to što porijeklo, generalno na Balkanu, a posebno u Crnoj Gori, ima sudbinsku težinu, posebno u zlim vremenima, neumoljivo je kao zakon gravitacije.

Kakav god je usud namijenjen tvojima, neće ni tebe mimoići!

Rodoslovi koji sežu ni manje ni više nego do - Nemanjića! Porodične sage. Junakovanje i pogibelj. Sklonost konobara da ti objasne odnos Napoleona i Kutuzova. Sklonost staraca da još pri prvom viđenju u tebi nepogrješivo prepoznaju repliku tvog djeda ili pradjeda.

U stvari, utješno je znati odakle su tvoji. Ali pogrešno je vjerovati da etnogravitacija, koju svako osjeća, ima sudbinski karakter.

Vjerujem da je obrnuto. Ime nije karakter. Ali karakter je sudbina. On nikada nije kolektivan.

Ako bi se tribalno-partijsko društvo temeljno prosijalo kroz sito, koja ljude procjenjuje po tome koliko su časni nezavisno od njihovog plemenskog i partijskog miljea onda bi Crna Gora bila potpuno moja. I ja njen.

Ovako je to čežnja izdaleka.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")