STAV

Predrasudama na predrasude

Ovog 8. marta marširale su žene u Podgorici, zastave feminizma bile su vidljive. Ono što se dešavalo i osjećalo na ulici je da solidarnost i nada u emancipaciju nije izgubljena, da „bauk feminizma“ ne plaši više ni radnice, ni građanke, ni marginalizovane žene, ni neke muškarce
58 pregleda 0 komentar(a)
Marš žena Podgorica, Foto: Savo Prelević
Marš žena Podgorica, Foto: Savo Prelević
Ažurirano: 15.03.2016. 10:18h

Feministkinje ne žele privilegije za žene, niti smatraju da su žene bolje od muškaraca, niti žele vladati muškarcima. Feministkinje žele da imaju prava vladati sobom i odlučivati o sebi i svom životu... ravnopravno učestvovati u svim sferama života zajedno sa muškarcima“, piše u autorskom članku Zilka Spahić-Šiljak, doktorka nauka iz oblasti rodnih studija, kojim „brani“ omalovažavanje feminističkog pokreta u BiH.

One je 2004. bila predavačica na Programu ženskih studija u Kotoru. Ženskih studija u Crnoj Gori nema, jer akademkinje ne smiju stati iza ovog naziva i saglašavaju se sa pridjevom „ekstremno“ koji je argument i na javnom servisu. U njihovom diskursu riječ feminizam je isključena kada govore o rodnim politikama.

Ovog 8. marta marširale su žene u Podgorici, zastave feminizma bile su vidljive. Ono što se dešavalo i osjećalo na ulici je da solidarnost i nada u emancipaciju nije izgubljena, da „bauk feminizma“ ne plaši više ni radnice, ni građanke, ni marginalizovane žene, ni neke muškarce.

Plaši centre moći. Uredništvo RTCG je korektno i profesionalno izvještavanje novinarke sa akcija propratilo subverzivnim prilogom. Trebalo je da prilog javnosti Crne Gore ukaže na predrasude prema ženi koje „još postoje, ali se mijenjaju“ i prvenstveno ukažu na opasnost od feminizma. U pomoć je pozvana psihologija, ne socijologija, niti politikologija, kako se moglo očekivati za tumačenje društvenih akcija. Sakriveni iza moći psihologije (nauke) trebalo je napraviti odbacujući kontekst za feminizam i feministkinje u Crnoj Gori. Da se ne prekine tradicija: u srednjem vijeku za takve žene stručnjaci su bili sveštenici koji su nalagali spaljivanje, kasnije su to radili psihijatri pa su takve žene smještane u psihijatriske bolnice, a u XXI vijeku u Crnoj Gori ta pozicija je rezervisana za psihologe/psihološkinje koji su (zlo)upotrebom struke iza svog imena na dnevniku Javnog servisa RTCG objasnili, dijagnostikovali i upozorili na opasnosti od „krajnosti“ i od „ekstremnog feminizma“. Bio je to klasičan primjer kako se predrasude duboko ukorijenjene u vlastitoj patrijarhalnoj misli pred javnošću prikazuju kao naučne istine u korist režima. Bez znanja i svijesti o najširem društvenom pokretu XX i XXI vijeka. Dodatno, dvije napomene: ekstremni feminizam nije poznat u nauci, a „komplementarnost muškog i ženskog“ je biologistički pogled na muškarce i žene. Tjelesne/polne različitosti muškaraca i žena moraju da se razumiju u svojoj istorijskoj, a ne u svojoj fizičkoj konkretnosti. Savremena psihologija problematizuje esencionalistički pristup, a politike rodne ravnopravnosti se zasnivaju na sasvim drugom pristupu (konstruktivističkom) i nalaze utemeljenje u psihoanalitičkom feminizmu - i ne samo u njemu.

U državi koja nema standarde profesije, norme, obavezna usavršavanja i kontrolu, koja psihologiju marginalizuje u svim oblastima rada i djelovanja, jasno je da „oni koji ne talasaju“ imaju pravo javnog govora. Kritična misao je, kao agresivna, protjerana iz javnog diskursa jer ona pita - ko od navedenog tumačenja ima koristi? Ili kako je uređivačka politika smatrala bitnim da se analizira „stanje ženske svijesti“, a ne smatra bitnim da analizira „stanje svijesti pripadnika partije“ čiji je ideolog nakon 25 godina sprovođenja ideje rata za mir u zatvoru, osumnjičen za kriminalno udruživanje? Gdje su tu krajnosti? Ima li to veze sa tinejdžerskom psihologijom? Ili, što misli stručna javnost, a naročito psihološka, o psihoterapijskom postupku istjerivanja đavola iz žena u manastiru Ostrog.

Feminizam obavezuje na refleksiju društvenih dešavanja, ali i na autorefleksiju, na uvažavanje i saradnju, na borbu za ženska prava, ali i na borbu protiv nepravde, na borbu protiv patrijarhata i ratničke kulture i militarizacije svakog dana na svakom mjestu. Može vam se sviđati ili ne sviđati, ali ga sa pozicije javnog servisa morate uvažavati. Kada ga analizirate, elementarna odgovornost nalaže da jasno definišete ideološku matricu iz koje to radite. Nije zabranjeno štititi patrijarhat i zalagati se za esencijalizam, ali se ta pozicija mora javno iskazati i preuzeti odgovornost za nju.

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")