KOSMOS ISPOD SAČA

Ja nisam vaš

U nastavku kratke i fenomenalne pjesme, Mile Kekin pjeva: Ja nisam vaš/ Nisam vaš od glave do pete/ Ja nisam vaš/ Moji su dobili '45
151 pregleda 3 komentar(a)
Mile Kekin i Hladno pivo
Mile Kekin i Hladno pivo
Ažurirano: 11.02.2019. 06:50h

Mile Kekin, iz benda Hladno pivo, čije pjesme nikad nisam pretjerano slušao, a ni obraćao pažnju, jer sam primat dao bendovima iz Hrvatske poput Miki Solus, Quasarr i Bambi Molesters, učinio je čudo novom, kratkom i efektnom pjesmom. Prije svega, kratko je poručio: “Ja nisam vaš“, što toliko odzvanja da se može primijeniti na sve, i može biti upućeno šefu u banci, direktoru firme, državniku ili ministru. Može i lokalnom nacionalisti, pjevaču inspiratoru nacionalnih podjela, fudbaleru koji uzvikuje pozdrave koji su bili dio kvislinških režima na Balkanu. Svima. Ja nisam vaš!

On nije napisao antiratnu pjesmu nakon rata, njegova pjesma nema prizvuk patetike kao Blaševićeva “Putuj Evropo/ Krivi smo mi“. Nije ni inteligentno bezobrazan kao ekipa Rimtutituki koju su činili Cane, Milan Mladenović, Gile, Čavke i ostali kad su pjevali sa kamiona „Manje pucaj, više tucaj/ Mi, mir brate mir“. U nastavku kratke i fenomenalne pjesme, Mile Kekin pjeva: Ja nisam vaš/ Nisam vaš od glave do pete/ Ja nisam vaš/ Moji su dobili '45. 

On to pjeva u Hrvatskoj gdje politička elita zarad interesa i glasova koketira sa fašizmom i prećutkuje rehabilitovanje ustaškog pokreta. Slično se dešava i u Srbiji, dok se u Crnoj Gori aminuje novokomponovani nacionalizam iako je vlast deklarativno antifašistički nastrojena. U Hrvatskoj je izuzetno hrabro reći „Moji su dobili '45.“, nažalost je tako. Zaboravlja se koliko je antifašista iz Hrvatske poginulo na Sutjesci i Neretvi, iako kvazi-istoričari pokušavaju kreirati sliku da partizana u Hrvatskoj i Srbiji skoro da nije ni bilo. 

Zato je još važnije kad u nastavku kratke pjesme Kekin pjeva: I serem vam se na nijanse/ znam tko je pred zid vodio đake/ Nisu sotone punili vagone/ već nečiji djedovi i bake. I tom prilikom je jasno da ne poziva na revanšizam i ne podgrijava ostrašćenost, već samo želi utvrditi ko je bio i ostao bad guy. Zato i repeticija, Ja nisam vaš. Ono što je možda i kruna Kekinove pjesme jesu stihovi pri kraju: Ja nisam vaš/ i tako ću učiti i svoje dijete.“

Imajući u vidu rent-a-istoričare, teoretičare zavjere, razne tumače i histerične šizofrene analitičare, sve što ostaje jeste djelovanje individualaca. Kao što svi pamtimo i prepričavamo tekst Miljenka Jergovića o zagrebačkim Jevrejima izbrisanim iz telefonskog imenika, tekst Dežulovića o fudbalu i Hajduku, roman Blue Moon Damira Karakaša, kolumne Anta Tomića, rime TBF i Eda Maajke, istovremeno šokantne i otrežnjujuće predstave Olivera Frljića, zato su ljudi reagovali i na Kekinovu pjesmu, koji je rekao ono što većina iz interesa prećutkuje. Upisao se u borce za zdravu svijest, nastavak antifašističke borbe.

Poslije će neko reći kako je Hrvatska fašistička tvorevina, ali u poređenju sa ostalim državama, makar po onima koji puste glas i krik, nema konkurenciju. 

Oliver Frljić, pozorišni reditelj koji trpi svakojake napade jer detektuje anomalije u društvu još se nije pojavio u Crnoj Gori, čovjek kao takav. U našem pozorištu vlada atmosfera kao da je Crna Gora bezgrešna zemlja u kojoj se živi od turizma, čojstva i junaštva. Izolovana kvazi-elita i njen pogled na svijet koji plasiraju nije u skladu sa svijetom van njihovih pozorišta. Zato je šteta što nemamo makar jednog Frljića i Kekina da samo kažu ono što vide. Ništa više. Baš kao u fenomenalnoj Frljićevoj predstavi „Pisma iz 1920“ u kojoj je kravi oko vrata okačen natpis: Teatar bi trebao biti ogledalo društvene stvarnosti.