STAV

Uravnilovka

Nema što, resorni ministri, odnosno naša ukupna javna administracija iskazana kroz privatne interese hiljadu poslova, taman su nam u trendu, zar ne?
131 pregleda 3 komentar(a)
mila kasalica kolumna (novina)
mila kasalica kolumna (novina)
Ažurirano: 11.02.2019. 08:17h

Usklađivanje visine zarade u svim segmentima javnog sektora u skladu sa istim principima” je previše riječi za jednostavni sinonim: uravnilovka. Zakonskim rješenjem o zaradama zaposlenih u javnom sektoru institucionalno je pojačana zaostavština crnogorske “sojske i čojske” patetičnosti oko nekakve pravdoljubivosti u maskiranom, ali vidljivom, atributu - poništenju instituta profesionalca, iako se tvrdi da je “…vodeći računa o povećanoj složenosti koje javni sektor treba da obavi u srednjem roku, … trebalo zadržati i unaprijediti kvalifikovane kadrove i kadrove koji imaju visok učinak”. Nije valjda da  treba povjerovati da je hiljadu zaposlenih dovoljno za normalno funkcionisanje javnog sektora u CG?

Izuzeće CB CG iz ovog zakonskog teksta je očekivano i potvrđuje odavno poznatu činjeničnost da je prepoznata po svim mehanizmima nepotističkog i neprofesionalnog regrutovanja, kontinuirano van konteksta strukovnih i institucionalnih potreba razvoja. Sva preduzeća, kao i regulatorne agencije, koja rade poslovne aktivnosti, odnosno aktivnosti regulacije tržišta, nisu ni trebalo da budu predmet ovog zakona, bez obzira što su opravdano na meti novinarskih istraživanja. Biznis, čak i u državnom vlasništvu, i ozbiljna regulacija moraju imati svoju tržišnu priču. Ono malo tekuće stabilnosti u umanjenju korupcije biće poništeno u ukupnim efektima implementacije ovog zakona za ovaj široki segment.

Osnovno određenje usvojenog zakonskog teksta čita se iz: “Ne postoji odredba primarnih i sekundarnih izvora prava EU sa kojom bi se predlog propisa mogao uporediti radi dobijanja stepena njegove usklađenosti.” (citat) Naravno da se predložio zakon koji je neuporediv i taman paše našem sistemskom pristupu pridruživanju EU, a to je “spolja gladac, unutra jadac”, uz iskazivanje neophodnog strukovnog poštovanja prema rijetkim administrativnim liderima pokojeg pojedinačnog poglavlja.

Predmetni zakon je toliko dalek od jačanja modernog radnog okruženja, koje prati model samostalnog, posvećenog, pozitivnog radnog angažmana, uz standardizovane opise poslova, da uspijeva da se prevaziđe davnašnja komunistička decenijska netalasanja usred smrduljave žabokrečine istovjetnosti, u režimu “postići što manje moguće i uz što manje napora”.  Ipak, nakon skorašnje visoko gadljive halabuke koje su resorni ministri (finansija i socijalnog staranja) podigli oko penzija za majke sa troje i više djece, vrijedno je osvrnuti se na citat: “Predlog zakona će imati uticaja na budžet.” Pominje se neto efekat od 9,2 miliona eura. Visoko vjerovatno biće bar trostruko veći.

Stopa kriznog poreza se definiše na 13% (str. 35 Obrazloženja), što upućuje da oni koji predlažu i donose zakone nisu našli vremena da verziju zakona o kojem će se raspravljati u 2016. godini, kada će početi važenje zakona, (zavodni brojevi 08-2602 odnosno 33/15-6 od 31/12/2015)  dopune novom stopom koja važi od januara 2016. godine i iznosi 11%. Ovo bi vodilo istaknutom zaključku da će neto efekat iznositi manje, a ne više, iako će većina onih na koje se odnosi primjena zakona preći u viši razred, odnosno biće predmetom kriznog oporezivanja. Takođe, dovoljno je ekonomskih podataka da je prikazana cifra oprezno definisana, jer su podaci baznog polaska u izračunu većinom 2012/13, a dodatno od tada nam se desila dugotrajna deflacija.

Međutim, neto efekat primjene zakonskog rješenja se uobičajeno računa u širem kontekstu, radi strateške pouzdanosti, posebno u režimu neizvjesnog ekonomskog obzorja, koje je iza sebe ostavila Velika recesija. Ako se napravi drugačiji scenario, a imajući u vidu zbog koje skupine od hiljadu profila javnih aministratora se stvarno donosio ovaj zakon, ovakva budžetska potrošnja upućuje na neophodnost pretpostavki da će klase poslova A/B/C uskoro morati, bar godinu dana, biti izdržavane sa crnogorskog budžeta, što automatski iskazani neto efekat troška umjereno duplira u narednih par godina, što onih desetak miliona odmah pretvara u mnogo ozbiljniju brojku.

Ipak, suština je na drugoj strani: “Zakon o zaradama zaposlenih u javnom sektoru” neće nagraditi inicijativu i znanje, razvijati timsku kulturu. Zakonsko navedeno rješenje neće biti korak naprijed prema prepoznavanju novih motivacija da se stvarno dođe i radi za državu Crnu Goru. Zakon nastavlja već uvriježenu praksu uništavanja najkvalitetnijih u sistemu, a nastavak nagrađivanja poslušništva i odglumljene patriotizirane agresivne lojalnosti, kako bi se ukrilo strukovno neznanje i timski ogovarački ponor i oslabili kapaciteti profesionalne odgovornosti. Navedenim zakonskim tekstom dobijamo transparentnu potvrdu da je jedini pobjednik višefaznih crnogorskih tranzicija, crnogorska sistemska partitokratična želja “sposobnih i snalažljivih” da se spoje “babe i žabe” i postigne bljutavi bućkuriš, a sve to proglasi strukom neuporedivom sa EU standardima, a prema kojima se kao pridružujemo/ integrišemo. 

Dragi pokojni komunisti, možete biti ponosni. Vaši metodi sistemskog uprosječenja ispod prosjeka još su živi, snažni i sakriveni iza svakojake modernističke političke birokratizovane prezentacije. Najnoviji zakon naše javne administracije nominalno se može besprijekorno vezati sa vašim decenijskim pomacima da napravite iskorak prema fer društvu, a završili ste u okovanom samouništavanju sopstvene ideologije, kroz neumorno uništavanje najboljeg, u sebi i u drugima, što je na kraju odvelo do oburdavanja ondašnjih ukupnih stabilnih zajednica. 

Dragi pokojni komunisti, počivajte u miru. Konačno je vaša povijesna odgovornost prestala. Platili ste svoj dug čovječanstvu. Ima skupljih i neefikasnijih sistemskih organizovanja od vašeg. Ovaj derivativ neoliberalnog jakobinskog totalitarizma savremenog svijeta, sa ovom našom malom zajednicom koja slijedi pogrešnost do bjesomučnosti, eminenti je egzemplar. Pojedinac je pojeden u nekakvoj sistemskoj globalnoj kaljuzi bez vrijednosti, koja zdušno ohrabruje odsustvo motivacija i pravilnih stimulacija, pa zato nema osnaživanja individualne izmjerive radne kontribucije, koja posljedično u sinergičnoj sumi svih donosi kvalitetni društveni održivi razvojni napredak. 

Nema što, resorni ministri, odnosno naša ukupna javna administracija iskazana kroz privatne interese hiljadu poslova, taman su nam u trendu, zar ne?