VIŠE OD RIJEČI

Pohara

Đukanović misli da je publiku oborio s nogu. On bi da snimi i nastavak
68 pregleda 44 komentar(a)
Parlamentarni dijalog, Foto: Boris Pejović
Parlamentarni dijalog, Foto: Boris Pejović
Ažurirano: 11.02.2019. 10:38h

To je riječ iz narodne poezije i nevesele istorije, ali, izgleda da savršeno pristaje i ovom vremenu. Kao jeziv refren odzvanjala je riječ “pohara” u televizijskom razgovoru sa Rankom Krivokapićem. A čovjek je bio na takvom mjestu, i dobro zna što priča. Tu čak postoji kontinuitet: Krivokapić je o tim stvarima pričao i dok je bio u koaliciji sa DPS-om. Dobro, možda je tada više pričuckao nego pričao o tome, ali neke od ključnih uvida u bezdane apetite vladajuće partije javnost je imala zahvaljujući tom “pričuckanju” manjeg koalicionog partnera i njegovog predsjednika. 

Stoga je posebno zanimljiv dio Krivokapićeve priče bio onaj koji se tiče metodologije cijele te velike pohare. Ali ovaj put ne samo Kuča, već pohare čitave Crne Gore. Javnost je dobila sliku ekipe koja cinično izigrava zakon kad god to može, a sve silne patriotske floskule i ta čuvena ljubav prema državi zapravo su samo maske golih prevaranata. Što prije građani to shvate biće bolje za Crnu Goru. 

Upravo iz tog svog kapaciteta (kako ovo zvuči?), prevarantskog, oni su ušli i u pregovore sa građanskom opozicijom. Zato su se završili tako kako su se završili. Kao predstava. Konfuzno režirana predstava - ne bi ni Radmila uspjela da bude konfuznija, a ona je tu velemajstor - sa glavnim glumcem koji ima ego veći od Džona Vejna, a glumački talenat na nivou bivšeg guvernera Kalifornije koji se odaziva na ime Arnold. I to kad pokušava da odglumi neku emotivnu reakciju. Kako stvari stoje, Đukanović misli da je publiku oborio s nogu. On bi da snimi i nastavak. Sa istim ishodom, dakako. 

Ta pohara o kojoj je govorio Krivokapić je suštinsko obilježje današnjeg crnogorskog društva. 

Svi znaju da “solana”, “limenka” ili “telekom” predstavljaju samo vrhove himalajskog masiva krađe koja se dešava u Crnoj Gori našega vremena. Ali, i dalje je ogroman broj onih, posebno među tzv. intelektualcima i analitičarima opšte prakse, koji se svojski trude da stvari izokrenu - pa se arhitekti pohare Crne Gore doživljavaju kao “patrioti”, a oni koji govore o nepočinstvima - kao izdajnici države.  Ali, ne treba imati iluzija - takvi eksperti postoje zahvaljujući režimskim medijima koji ih svakodnevno proizvode i izbacuju na tržište. A svi isti, kao flašice koka kole. Sad raskubaju Ranka. Medijska kaljuga je instalirana u Crnoj Gori i tu nema stajanja - proizvodnja izdajnika je privredna grana koja ima najveći porast u miloj nam domovini. Da to ulazi u statistike privrednog rasta, bili bismo uz Singapur i Norvešku. 

Ali, medijsko čerečenje Krivokapića bila je - očekivana stvar. Kod DPS-a nema iznenađenja, oni i ne umiju drugačije. Ipak, unekoliko je iznenađujuća žestina s kojom dio opozicionara napada Krivokapića.

To nije popularno reći - ali, zamislite proteklih 18 godina bez (sa)učešća SDP u vlasti? Vjerujem da bi situacija bila još mnogo gora. Krivokapićeva stranka je pokušala da uljudi DPS, da im otvori oči i otkrije univerzalne vrijednosti za koje se treba civilizacijski i politički vezati, ili makar odglumiti prihvatanje. Ono što čini da vam danas DPS izgleda ipak, makar na nivou deklaracija, drugačije u odnosu na Miloševićeve poslušnike iz drugog oka u glavi, zasluga je, dobrim dijelom, manjeg koalicionog partnera. Sve to je, pored klasičnog repertoara obmana, izvjesno, i učvrstilo DPS na vlasti, i to je ključna krivica SDP-a. I sasvim prirodno - glavnina neukusnih napada na Krivokapića potiče od ljudi koji su preko njega ušli u kombinacije sa vlašću. Utisak je da je to jasno i Krivokapiću, koji je sada, za režimske medije - rankenštajn, ili, kako ga već nazvaše... 

A najveći grijeh toga “rankenštajna” je to što je izveo plastičnu operaciju koja je od ideološkog i nacionalnog Frnakenštajna, napravila lice koje izgleda kao ljudsko.