Dočekala sam novu godinu sa laptopom na stolu, nije baš lako rekapitulirati staru u zemlji u kojoj januar već tri decenije nije kalendarska nego politička kategorija. I gdje je realni život u potpunom neskladu sa onim što je vlast poručila preko Dnevnika svog javnog servisa. Ne samo prazničnog, tamo je svaki kao iz čestitki - pun radosti, uspjeha i zadovoljstva...
- Vjerujem da danas možemo reći da je svako od vas osjetio poneki benefit iz rezultata koje smo postigli - poručio je građanima premijer D.M.
Vjerujem i ja da prvi ministar u crnogorskoj vladi u to iskreno vjeruje. Ali - iskrenost je uvjerenost da govorimo istinu, a istina ima mnogo i među sobom se razlikuju, objasnio je davno prvi derviš balkanske književnosti.
Valjda zato u mom sjećanju ti benefiti izgledaju drastično drugačije...
***
Prošla godina počela je žestokom ofanzivom na nacionalnu televiziju. Pošto i dalje vjerujem isključivo vlastitim očima, umjesto premijera citiraću sebe:
“Javni servis je potpuno opkoljen, ali većina novinara još ne pokazuje simptome otpora. Prije će vlast nazad u redakciju, nego što će redakcija organizovati pobunu. Kad god ono malo slobodnih novinara napravi normalan dnevnik ili kakvu emisiju, Agencija za korupciju naprasno otkrije da je još jedan član Savjeta u konfliktu interesa”.
A onda je, metodama provjerenim uoči devedesetih, krenula čistka. Zelena salata je od prehrambenog postala politički artikal, snimanje filmova subverzivna djelatnost protiv države, istinite vijesti organizovana kriminalna aktivnost koja podriva patriotizam... Odbranom prava javnosti da zna bavilo se pedesetak aktivista iz civilnog sektora i novinara, uglavnom iz drugih medija...
***
Što je bitka za oslobađanje Javnog servisa od novinarstva bila bliže kraju, sve je žešća bila predizborna kampanja vlasti. Kupi, ucijeni, zaprijeti... Izdajnici četnici, medijska mafija... Shvatio je režim na vrijeme da predsjedničko zdanje ne smije pasti u ruke neprijatelja i da je odstupanje jedino moguće u pravcu Spuža.
Opozicija, nažalost, tog proljeća nije shvatila ništa. Zabavljala je mase čas imenima predsjedničkih kandidata, čas bojkotom, uz međusobno čašćavanje biranim riječima... A onda je naprasno krenula da se ujedinjuje...
Ni danas mi nije jasno jesu li se opozicioni lideri namjerno sprdali s biračima ili su neki od njih stvarno vjerovali kako će za dva mjeseca zaista okupiti sve birače oko jednog kandidata. Iako prethodno ni sebe same nijesu uspjeli da okupe dva puta za dvije godine...
***
A onda je odjeknuo pucanj. Ne u crnogorsku demokratiju, kako je pokušaj ubistva novinarke bezobrazno relativizovala vlast. Ni u crnogorski put ka Evropskoj uniji, jer je Crna Gora još na bespuću. Naročito ne u vrijednosti do kojih drži crnogorski režim, jer su novac i moć jedino do čega je njemu stalo.
Bio je to pucanj u Oliveru Lakić! Zbog onoga što piše. Iz ruku onih o kojima piše. I poruka Vijestima koje njene tekstove objavljuju. Da ne prepričavam, prepisaću od sebe:
“Danima već ne mogu da kontrolišem bijes. Zbog pucnja. I zbog toga što nije spriječen iako je bio potpuno očekivan. Najavljivala ga je svaka kontrolisana, ali zbog toga ne manje bezočna, izjava visokih državnih zvaničnika. Svi novinari koji drže do istine i slobode, a malo ih je i lako ih je istrijebiti, odavno su označeni kao legitimna meta.
Ne znam ko je držao onaj pištolj, ali znam da je bio siguran kako baš tako treba. Poručeno mu je da miševe treba deratizovati, a on hemijskim sredstvima nije raspolagao. Upućen je javni poziv na žestoki obračun sa “medijskom mafijom”, a on zna da se na mafijaše ne ide goloruk. Objašnjeno je da su Vijesti fašističke, a on je u osnovnoj naučio kako su protiv fašizma dozvoljena sva oruđa i oružja. Licemjerni evropski činovnici zgranuli su su zbog pucanja u novinarku... A onda su brže-bolje opet pošli na slikanje sa dužnosnicima vlasti. Kojoj su temelji zaliveni krvlju mnogo prije ovog metka, još od devedesetih”...
Istraga domaćih činovnika još nije došla ni do metka, a kamoli nalogodavca. Nema dokaza ni da je vođena. Postoji samo osnovana sumnja da se nekom rezultatu možemo nadati poslije 2025. godine...
***
Do tada će valjda biti završeno i ovo utjerivanje crnogorskog patriotizma, započeto ljetos u Svaču/Šasu. I nastavljeno, preko Rumije, novom podgoričkom skupštinom. Koja je bila - i ostala - legitimna taman koliko i ona iz 1918. Zato što su obje konstituisane udarom na državu, razlika je samo u tome što je nakon prve s državom nastradao i kralj.
Žalosnijeg zasijedanja parlamenta nije bilo još od onog prije tri decenije. Odluke velike narodne skupštine srpskog naroda u Crnoj Gori iz 1918. godine poništila je ista ona partija - da ne pominjem iste kadrove - koja ih je 1991. revnosno implementirala. I ovjerila godinu kasnije na referendumu, kojim je crnogorska država drugi put poginula od vlastite ruke.
Od poništavanja tih odluka, bila je žalosnija samo njihova odbrana nakon stotinu godina. Oni koji se kunu u Petroviće uporno slave skup na kojem je ta dinastija zauvijek sahranjena...
***
Na sahranu zdrave pameti ličilo mi je i pretpraznično podizanje spomenika. Prvo Titu u Podgorici, tobož zbog zasluga za Crnu Goru. U stvari, zato što valja na vrijeme osigurati i glas onih što ga sve češće prizivaju. Koga briga što je sve njegove tekovine baš ova vlast uporno i efikasno urnisala. Dok se uspinjala na programu Dragoljuba Mihailovića, ali i nakon što se odrekla njegovog četničkog projekta. Drugo obilježje, valja održati patriotske tenzije još godinu i po, podignuto je u Nikšiću borcima za pravo, čast i slobodu Crne Gore. Iako su se oni i odmetali u komite zbog režima sličnog ovom...
Sva sreća što je Slavko Perović živ, obraz ih sigurno ne bi spriječio da mu na Cetinju popere kakav spomenik...
P.S. Na spomen-obilježje crnogorskom pravosuđu moglo bi već da se ukleše kako je nastradalo od udara države, iako je na posljednjem ročištu davalo znake života. Bolje da nije... Pedesetak puta, na skoro svako pitanje advokata, vještak za telekomunikacije je odgovorio - nije bilo predmet moje pažnje?! Ni podaci i njihovo krečenje, ni mreža i njena promjena, ni sadržaj, ni brojevi, ni aplikacija, ni kontrola, ni korisničko ime, ni izmjene, ni lokacije, ni države, ni brisanje, ni dopisivanje... Što onda jeste bilo predmet njegove pažnje, možda saznamo do naredne godine. Čitamo se...
Bonus video:
