SRDAČNO S KOSOVA

Nadrealno Kosovo

Kao što je veoma relevantno i pitanje zašto je opozicija odlučila da krene protiv vlasti zbog pregovora sa Srbijom i demarkacije sa Crnom Gorom, umjesto da svoju platformu gradi na borbi protiv krajnje korumpirane vlasti. Ta platforma bi joj zasigurno obezbijedila mnogo veću javnu podršku
1 komentar(a)
Priština (Novina)
Priština (Novina)
Ažurirano: 19.02.2016. 08:32h

Kosovo je u srijedu proslavilo osam godina od proglašenja nezavisnosti, ali je za razliku od prošlih godina ovaj Dan nezavisnosti bio mnogo nadrealniji doživljaj: prijepodne su predsjednica Kosova, u društvu premijera i skoro cijele Vlade, pratili marš Kosovskih snaga bezbjednosti (formacije koja bi da postane vosjka, ali još nije), popodne je kosovska opozicija protestovala protiv Vlade, a srpski politički predstavnici su dan proveli u Beogradu, gde su se (ponovo) zaklinjali da Kosovo neće (nikada) priznati kao državu, ali će nastaviti da primaju plate u kosovskim državnim kovertama.

Nadrealno je bilo i to da je protest prošao bez incidenata, što je netipično za moderne kosovske političke okršaje i neslaganja, pa i nije čudo da je takav razvoj događaja, koji je policiju ostavio bez ikakvog posla, “naljutio” vlastodršce - premijera Isa Mustafu i zamenika mu Hašima Tačija - koji su se novinarima požalili da su, eto, cijeli dan uzalud čekali u kancelariji da im opozicionari do-u.

Tači je čak nazvao opozicionare kukavicama, rekavši da ih je cijeli dan čekao da dođu u Vladu, kako su obećali, pa da tu poravnaju račune. Ali, nisu došli. “Podvili su rep, i pobjegli kao kukavice”, reče zamjenik premijera Kosova, koji nam je ujedno i ministar spoljnih poslova.

* * *

Mnogima je takva reakcija Tačija, ali i Mustafe koji nije propustio priliku da izgrdi opoziciju uprkos veoma mirnim protestima, veoma čudna. Postavlja se pitanje: zašto bi vlast bila nezadovoljna ako protesti prođu mirno? I, zašto je Tači, koga vladajuća koalicija namjerava da izglasa za predsjednika zemlje u narednih nekoliko dana, odlučio da izjavama svjesno pojača konfrontaciju sa opizicijom, umjesto da pokuša da pronađe jezik pomirenja?

Ali, odgovor je, valjda, jednostavan.

Tači je posljednjih dana verovatno ljući nego obično upravo zato što se njegovi planovi da postane predsjednik Kosova ne odvijaju baš tako glatko kao što bi želio: iako ga koalicioni partneri - Mustafin LDK i Srpska lista - javno i uopšteno podržavaju, stvarnost je mnogo komplikovanija od zvaničnih izjava. Naime, osim opozicionih protesta, koji ne daju vlastima da funksionišu po svom planu, ima još nekoliko poslanika Mustafine partije koji nisu voljni da glasaju za Tačija, koji je svoj politički uspon započeo upravo u konfrontaciji sa LDK i njihovim iostorijskim predsjednikom Ibrahimom Rugovom. Dok je predstavnicima Srba u vlasti i parlamentu Kosova teško da to urade zbog negativnih reakcija koje bi u Srbiji i među Srbima uopšte izazvalo njihovo glasanje za Hašima Tačija.

U takvim je uslovima i najmanji znak umerenosti kod opozicije nepovoljan po Tačijevu političku aspiraciju, jer povećava kredibilitet njegovim protivnicima. Što znači - dok je opozicija nasilna, ona i njeni zahtjevi su neprihvatljivi, a to, po nekom automatizmu, čini Tačija ne samo prihvatljivim, već i neizbježnim.

Nekako je isto i sa Mustafom; on je premijer zahvaljujući tom dogovoru sa Tačijem, što je, u nekom istorijsko-političkom folkloru njegove partije, skoro isto i kao dogovor sa đavolom. Zato je Mustafi potrebna opozicija koja sliči đavolu, jer bi to Tačiju (ponovo automatski) dalo anđeoski izgled. Jer, ako Tači ne bude izabran za predsjednika, istoga dana će Mustafini premijerski dani biti prekinuti. A sam Mustafa bi potom veoma teško opstao na vrhu svoje partije, a i cijeloj političkoj sceni.

A onda se postavlja pitanje - ako je sve ovo ovako - a ovako jeste - zašto se opozicija nije na vrijeme odlučila za nenasilne proteste, već je mjesecima koristila suzavac i Molotovljeve koktele u borbi protiv vlasti? Kao što je veoma relevantno i pitanje zašto je opozicija odlučila da krene protiv vlasti zbog pregovora sa Srbijom i demarkacije sa Crnom Gorom, umjesto da svoju platformu gradi na borbi protiv krajnje korumpirane vlasti. Ta platforma bi joj zasigurno obezbijedila mnogo veću javnu podršku.

Odgovor, valjda, treba tražiti u prirodi opozicionih partija, čiji su znaci raspoznavanja od početka njihovog postojanja bile nacionalne boje i upotreba sile u demontraciji protiv vlasti. I to bilo koje vlasti.

Njihovi su protesti redovno, još od vremena prije proglašenja nezavisnosti, završavali u nasilnoj konfrontaciji sa organima reda. Zato je ovaj protest od prošle srijede još interesantniji, jer predstavlja promjenu koja nije bila očekivana - da dijelom radikalni, a dijelom nacionalistički pokret, sa ljevičarskom ideologijom i redovima punim energične i razljućene mladeži, protestuje u maniru tradicionalinih pacifista.

Nadrealno, nego šta.

* * *

No, nadrealno ili ne, pitanje ostaje isto, kao i prije protesta: šta sada?

Pravi odgovor je teško znati. To što smo jednom imali mirne proteste, koji su zbrkali račune onima na vrhu, svakako može biti kvalitativna promjena - što znači da bi budući potezi opozicije svi biti mirni, strpljivi pokušaji da se vlast umori i natjera na predaju. Ili je slučaj da su ovakvi mirni protesti bili tek kratkotrajna pojava, neka vrsta neponovljive političke fatamorgane kojoj nije mjesto u balkanskom arsenalu instrumenata za rješavanje nesporazuma.

Ipak, o čemu je riječ, saznaćemo relativno brzo: sljedeći protest opozicije je zakazan je za 27 februar.

Autor je glavni i odgovorni urednik Koha Ditore, najvećeg dnevnog lista na Kosovu

Preporučujemo za Vas