Pjevao je Duško Trifunović: “Ima neka tajna veza, / za sve ljude zakon krut, / njome čovjek sebe veže, / kada bira neki put… ”Pjeva i Bijelo dugme.
A onomad se navršilo deset godina od pjesnikove smrti.
Duško Trifunović, rođen 13. septembra 1933. u selu Sijekovcu kod Slavonskog Broda; radio kao bravar u fabrici vagona. Na Televiziji Sarajevo, potom, uređivao kultnu emisiju Na ti. Napisao četiri romana i dvadeset zbirki poezije; mnoge njegove pjesme su muzički hitovi. Prvu knjigu, Zlatni kuršum, objavio je 1958. godine i dobio Brankovu nagradu, zatim i Šestoaprilsku, grada Sarajeva…
I: sjećanje; petog septembra 1973. krenusmo za Stolac, na Stolačke susrete Slovo Gorčina, tadašnji glavni urednik Pobjede Milo Kralj, vozač Pobjedin Vojo Bečić i ja.
Dogorijeva ljeto; upekla božja munja, hercegovačka. Nadomak Stoca, ispred jedne kafane, razlio se katran; na njemu, zaglavljena, zmija! Koprca se, trza, pokušava da se izvuče. Ni makac. Ostade da tu sačeka svoju smrt…
U Stocu, na drevnoj Inad ćupriji, koja premošćuje ljupku Bregavu, svoje stihove čitali su Gustav Krklec, Milo Kralj, Ivan V. Lalić, Vesna Parun, Anđeljko Vuletić, Velimir Milošević, Duško Trifunović, Dara Sekulić…
Tradicionalnu književnu manifestaciju, posvećenu te godine pjesniku Maku Dizdaru, pratila je izložba Stočani i stolački kraj u knjizi. Na Radimlji, jednoj od najljepših starih nekropola, među drevnim stećcima, održan je resital bosansko-hercegovačkih narodnih lirskih pjesama, u izboru Jana Berana i Alije Isakovića i režiji mostarskog reditelja Ahmeda Obradovića. U Galeriji Branko Šotra izložba akademskog slikara Bahudina Selmanovića.
Zanimljivi razgovori stolački. Profesor, arh. Juraj Najdhart insistira na likovno-scenskim elementima, “da se pokraj žive riječi poete čuje i koja riječ o arhitekturi, o ambijentu i okviru u kojem riječ dobija svoj eho, svoj dublji smisao, svoju treću dimenziju…” Profesor dr Midhat Begić kaže da Radimlja treba da bude centralno mjesto Susreta, dok prof. dr Asim Peco predlaže da se jedan dan Stolačkih susreta posveti “jeziku kao sredstvu umjetničkog stvaralaštva”; Duško Trifunović je insistirao na brojnijem dolasku mladih poeta u ovaj drevni hercegovački grad, gdje bi oni, otkrivajući Stolac, tu napisali svoju možda najbolju pjesmu…
Krkleca, Vesnu Parun, Velja Miloševića, Duška Trifunovića i Daru Sekulić poznavao sam odranije, pa bi uveče lijepo divanili na Bregavi, uz sedefastu mostarsku žilavku. S nama Pobjedin vozač Vojo, kojeg je Duško Trifunović oslovljavao “majstore”.
…Sretao sam se s Duškom, na novinarskim zadacima, pa i u Zenici, đe se u zgradi Narodnog pozorišta, 13. i 14. novembra 1973. održavao veliki jugoslovenski skup: Radnička klasa i kultura… Tu pravim intervju s Davičom; posla puno, što se veli, duša u nosu…
… Šetam s Duškom Trifunovićem, pored Bregave; u Stocu.
- Ja sam, kao što znaš, bio radnik bravar. Još kao radnik počeo sam da objavljujem pjesme. Ja sam prvi radnik koji se upisao na fakultet bez redovnog školovanja. To je bilo 1959. godine i apsolviao na Filozofskom fakultetu - priča mi Duško. - Mene je, inače, dugo pratio taj epitet radnika-pisca, a u ono vrijeme to nije bila baš lijepa riječ. Ta riječ je bila jedno čuđenje tadašnjih intelektualaca; kako da jedan radnik piše pjesme i kako su te pjesme na tako zavidnom poetskom i intelektualnom nivou. Mene to nikad nije vrijeđalo, jer sam znao koliko mnogima nedostaje to što nijesu nikad nešto drugo radili, nego su samo čitali knjige. Znao sam da i ono što ja radim u fabrici, dok pravim vagone, da je i to prvorazredan poetski čin, jer su i moji vagoni od kada postoji željeznica bili predmet interesovanja pjesnika. U tim mojim vagonima bilo je poezije rastanaka, poezije odlazaka, poezije putovanja. U njima su bile pjesme o sastancima i o dalekom nepoznatom svijetu u koji su pjesnici željeli da odu… Zastajemo na mostu. Fotografišem Duška. Zagledan u vode Bregave, kao da “kreće” na mnogobrojna putovanja, đe svoju poeziju govori radnicima, studentima, učenicima…
- Ja sam se na vrijeme sjetio da ostavim sve druge obaveze i da pokušam još nešto napisati i stvoriti krug prijatelja poezije oko sebe. Shvatio sam da, ako sam samo ja pjesnik, to nije dovoljno, ni meni, ni okolini u kojoj živim - veli Duško Trifunović. - Vidio sam da su ljudi zauzeti tekućim poslovima i da nemaju vremena da se pozabave pjesnicima. Vidio sam da za umjetnička zanimanja postoje škole, a da pjesnicima preostaje jedino život kao škola u kojoj je, ipak, neophodan animator. Tako sam od 1966. godine krenuo na putovanja, tragajući za prostorom u kome bi pjesnička riječ mogla da dođe do najviše ljudi. To neki nazivaju estradnim djelovanjem, a to je po mome mišljenju pjesnička riječ na djelu. S godinama sve je manje vremena za takav rad, za koji neki kažu da je prosvjetarski, ali tako kažu samo zato da bi ga omalovažili. Ja mislim da je to bila jedna pokretna pjesničko-životna škola u kojoj sam i ja učio isprobavajući svoje pjesme pred različitim ljudima a moji slušaoci bili su na dobitku bar utoliko što su dobili informaciju da pjesme i pjesnici ne postoje samo u čitankama. Na tim putovanjima - naglašava Duško - odlazio sam i kod radnika, svojih bivših kolega. Priznajem, njih je više interesovalo to što je jedan njihov drug tako nešto postigao, nego što su im se svidjele moje pjesme, ali je u svim tim našim susretima bilo nekog dirljivog pijeteta. I ja smatram da je taj pijetet uvijek bio namijenjen poeziji. Produžetak tog mog putovanja jeste moj rad na Televiziji Sarajevo. Uređujući emisiju Na ti, koja ima muzičko-poetski karakter, ja se i dalje koristim tom šansom da budem u kontaktu s ljudima i da pjesme koje napišem i ja i drugi ne ostanu samo tvrdo ukoričene i zaključane u bibliotekama…
Poslije resitala poezije pjesnika rođenih u Stocu i okolini, organizovan je razgovor istaknutih ličnosti o stočanskim revolucionarima i pjesnicima. Stara partizanka Danica, priča o Drugom zasjedanju AVNOJ-a; podsjeća na riječi jednog hrabrog čovjeka.
Zovu me iz Redakcije NIN-a da i njima pošaljem reportažu iz Stoca, pa ne stigoh da propratim sve. Zamolih Duška da mi “uhvati” što je rekla Danica.
I: pismo iz Sarajeva!
“Dragi Slobo,
Onaj čovjek koga je pominjala Danica zove se Novak Mastilović. Ona je o njemu rekla otprilike ovo:
- Kad sam toga jutra izlazio iz zgrade gdje smo donijeli značajne odluke - čuo sam kako iz pravca Banjaluke gruvaju topovi. Nisam znao čiji su to topovi - naši ili neprijateljski, ali sam sigurno znao da će ovo, što se noćas desilo u ovoj zgradi, odjeknuti jače od svih topova…
To je otprilike ono što sam ja zapamtio i učinilo mi se značajnim.
Izvini zbog one trke u Zenici. Vidio sam i tebe oznojenog pa računam da ćeš me razumjeti.
Pozdravi mi Mila i majstora Voja.
Srdačno tvoj Duško Trifunović”.
Iz ratom zahvaćenog Sarajeva otišao je u Novi Sad; umro 28. januara 2006.
Pjevao je Duško Trifunović: “Glavo luda - sve se mjenja, / šta će nama izmirenja? / Ako nije srce vruće / sve je nemoguće…”
Pjeva i Zdravko Čolić.
Autor je novinar i pisac
Bonus video:
