Nastavak iz jučerašnjeg broja
Nova pravila?
Putin je već u prošlosti govorio da za međunarodne poslove treba da budu dogovorena nova pravila ponašanja: to je ponovio i 24. oktobra u Sočiju. Ali, do sada nije konkretizovao koja bi to pravila trebalo da budu. Toj se obavezi najviše približio kad je predložio da „moćne regionalne organizacije“ treba zajednički da rade. Ta ideja, bez ikakve sumnje, odlično odgovara njegovom stemljenju ka stvaranju i zaštiti „zona uticaja“ - poput one u koju je Ukrajina odbila da uđe.
Ali, iako je Rusija član cijelog niza regionalnih organizacija, intresantno je konstatovati da Kremlj nema ni jednog prijatelja na koga se može osloniti. Upada u oči da Putinova vojna avantura u Siriji na sastanku šefova država i vlada Zajednice Nezavnisnih Država (SNG) održanom 15. i 16. oktobra u Astani - nije dobila podršku. Putinove kolege, šefovi država Evroazijske unije, ne samo da su se uzdržale od podrške, nego su izrazili i zabrinutost oko takvog najnovijeg ponašanja Rusije.
Ako hoćemo da u Evropi do 2030. godine ostvarimo sigurnu bezbjednosnu arhitekturu, koja uključuje Rusiju, onda to zahtijeva jednu vrstu zajedničkog razumijevanja oko raspoloživih činjenica i fakata, poput onog, koje je bar djelimično vladalo za vrijeme Hladnog rata. Tog razumijevanja između Zapada i Rusije trenutno nema. Putin zatvara oči pred očiglednim istinama, npr. u vezi sa situacijom u Ukrajini i Siriji. Stvaranje jednog sporazumnog i pouzdanog bezbjednosnog sistema bi od šefova država i vlada, koji pokušavaju da takav sistem stvore, zahtijevao i određenu mjeru povjerenja, a ono danas, takođe, nedostaje. Sem toga, moralo bi biti prisutno i generalno i dovoljno povjerenje u budućnost država, koje su uključene u razvoj ovih struktura. Ali, budućnost Rusije je neizvjesna.
Pet rizika za Rusiju
Ruskom državom vlada jedna sve manja grupa ljudi oko Putina, čija moć nije ograničena nezavisnim i autonomnim institucijama. Ne čini se da predsjednik Rusije posjeduje grupu stalnih savjetnika, zbog čega je izobličen i protok informacija i donošenje odluka. Posmatrači izvještavaju da Putin, ako uopšte, sluša savjete 4-5 osoba, čija konstelacija stalno varira. Sa druge strane: Putin je centralna tačka sistema, ali nije diktator. On mora da vodi računa o interesima onih koje je sam postavio za upravnike velikih privrednih cjelina kao i o interesima kompletne od toga zavisne birokratije, osobito bezbjednosnih organa. Jasno je da se radi o jednoj personalizovanoj, korumpiranoj i finalno ranivoj konstelaciji.
Pri povratku u Kremlj u maju 2012. i posle nemira 2011/2012. se Putin udaljio od ideja diverzifikacije privrede, razmatranih za vrijeme Medvedeva. Umjesto toga, nastupilo je jačanje državne kontrole, koju su sprovodile ličnosti koje je on imenovao, a istovremeno i pojačanje gušenja svake kritike uz jačanje praćenja cilja: biti poštovan kao velesila sa priznatim interesnim sferama. Važna tema u retorici režima biva pozivanje na budnost zbog opasnosti pojave obojene revolucije u Rusiji. Ovakva, suštinski defanzivna politika, koja bazira na samoodrživosti kruga oko Putina, ima minimum 5 teških posljedica po Rusiju:
- Model ekonomije rentiranja, koja je između 2000. i 2008. počivala na iskorišćavanju ostvarene dobiti od prodaje sirovina, okončan je već prije povratka Putina u Kremlj 2012. godine. Ruska privreda je već prije ukrajinske krize stenjala zbog izostanka investicija. Privredni rast je zbog toga, i naravno kroz pad cijena nafte, doživio slom, ali centralni razlog za trajuće probleme je nesposobnost i strah vladajućeg kruga da se upusti u rizik zaokreta. Vlada, izgleda, nema odgovor na probleme, jedino što se nada najboljem.
- Regioni su izloženi rastućim finansijkim opterećenjima, ali moraju da realizuju socijalne i ostale obaveze, koje im je Putin nametnuo u svom Ukazu iz 2012. Izdaci za obrazovanje i zdravstvo su skresani u korist vojnog budžeta, sa vrlo upitnim rezultatom. Isto važi i za infrastrukturu.
- U mjeri u kojoj čili masa za diobu raspoloživog bogatstva u okviru sistema Putin, intenziviraju se interne borbe za moć oko raspodjele plena. Paradoksalno je da rezultat, makar u momentu, nisu zahtjevi za zaokretom, nego za jačanjem sistema u korist pojedinačnih interesa. Pad dosadašnjih vjernih saputnika Putina, poput Vladimira Jakunina, koji je sektor željezničkog transporta do pada u nemilost čvrsto držao u svojim rukama, kao i otpuštanje pojedinih gubernatora, poput onih za Sahalin i Komi, ukazuje na napetosti u okviru vladajuće grupe.
- Posebni slučaj Čečenije još je jedan simbol jednog sveobuhvatnog problema u Rusiji - obezbjeđivanje centralnog monopola sile. Ramsan Kadirov raspolaže tim monopolom u okviru Čečenije, a van okvira Čečenije sposobnošću da ubija, kako u Rusiji tako i van nje. Poluautorizovana sila je u međuvremenu postala simbol ruskog sistema, pri čemu neposredni izvršioci ponekad bivaju identifikovani, čak i gonjeni, ali odgovorni nalogodavac nikad.
- Sudovi su uslužni kao što su vazda i bili, a birokratija odvajkada banditska. Ove primjedbe su primeri raspadajućih struktura, ali ne obavezno i ireparabilnih nepopravljivih šteta. Za Putina je, u svakom slučaju, već sada suviše kasno da promijeni kurs, sve čak i kad bi htio. Jedan „jaki čovjek“, a posebno onaj koji je posegao ka sredstvima prinude, ne može da prizna greške, sasvim svejedno koliko da su mu visoke kvote popularnosti. On se služi nacionalizom kao glavnim izvorom svog autoriteta, a nacionalizam svako malo mora da bude potpiren ne bi li zadržao svoju snagu privlačnosti. Jedan dobar dio te snage privlačnosti leži u strahu od toga šta će se desiti kad Putin ne bude više na vlasti. No, upravo to je znak nečuvene slabosti sistema i režima: da niko ni u Rusiji ni van nje ne može reći šta bi se desilo tj. šta će se desiti kad on ode. Rusija visi u bestežinskom stanju i nema nikakav cilj koji bi joj dao smisao postojanja. Vladajuća klika nema baš nikakvu solidniju perspektivu budućnosti, koja bi služila bilo kakvom drugom cilju sem samoodržanju. Ponekad se argumentuje da će ko god dođe posle Putina biti još gori nego on, ali istina glasi: u Rusiji nema nikakvog efektivnog sistema za njegovo nasljedstvo. Putin lično ne može da sam u igru uvede jednog nasljednika a da pri tome ne ugrozi sopstvenu moć ili da to ne dovede do raskola u njegovom najneposrednijem okruženju. Svaki nasljednik, teoretski i nasljednica, posjedovaće sopstvenu agendu koja - svejedno da li je već sada definisana il nije - vodi poboljšanju ili pogoršanju situacije. Biće teško po Rusiju, kako god da ova odluka ispadne. Zapad, stoga, mora biti spreman na olujni prelazni period.
Zaključci
PRVI: bila bi greška izgraditi novu, široku bezbjednosnu arhitekturu i u nju aktivno uključiti Rusiju, pod uslovima koji trenutno vladaju i koji će vladati u doglednoj budućnosti. Predlozi koje je Rusija ponudila za vrijeme predsjednikovanja Medvedeva, kad su uslovi bili kudikamo bolji, pokazali su se ispraznim. Putinove spekulacije o tome da bi regionalni centri mogli biti ovlašćeni za saradnju, u stvarnosti su uslovljeni predstavom da manje države budu vođene od velikih sila, pri čemu on misli na Moskvu, Peking i Vašington. Da li je Kijev voljan da pristupi Evroazijskoj uniji? Sa sigurnošću - nije.DRUGI: budući kurs Rusije je definitivno isuviše neizvjestan, da bi ikakav novokomponovani bezbjednosni sistem mogao uošte biti uspješan, sve dok Rusijom vlada Putin i putinizam. Esencija njegove vladavine je proizvoljnost.TREĆI: način postupanja Kremlja, npr. pri rješavanju ukrajinske krize, nije definisan davanjem i primanjem u dimpomatskim pregovorima nego spoznajom mogućnosti te rizika da se prebrzo i predaleko ode. Zapad je stoga s pravom u okviru NATO, a u širem smislu takođe i EU, vodio računa o sopstvenim bezbjednosnim interesima. Jačanje ovih institucija je neophodni preduslov da bi se eventualno u dato vrijeme došlo do rješenja problema Ukrajine, a Rusija ubijedila da njeni prepadi imaju visoku i neprijatnu cijenu. Pri tom, svako rješenje mora da obezbijedi da Ukrajina obnovi punu kontrolu nad svojim granicama, ako se hoće da bude trajno.ČETVRTI: ništa od prethodnog ne isključuje zapadnu saradnju sa Rusijom oko pojedinačnih tema, pri čemu se obostrani interesi i očekivanja mogu definisati i na odgovoran način izjednače. Sirija nije takav slučaj.PETI: ophođenje sa Rusijom zahtijeva strpljenje i konsekventnost. Vođstvo ove zemlje i veliki djelovi stanovništva su zarobljeni u jednom nakaradnom, čak ostrašćenom, narativu koji se koncentrisao na SAD. Sa druge strane, Rusija doživljava unutrašnju krizu, za koju Putin i njegova klika nemaju rješenje. Kad se Zapad pozicionira protiv Putina i kritikuje putinizam, trebalo bi istovremeno da pokuša da provuče i poruku da se mi - kao zajednički, dugotrajni strateški interes - odlučno nadamo prijateljskijem razvoju u Rusiji. (Radni dokument njemačke Savezne akademije za bezbjednosnu politiku; Savezni Savjet za bezbjednost Njemačke)
Autor je saradnik na programu Rusija i Evroazija i konsultatnt u brojnim kompanijama vezanim za Rusiju; bio je ambasador Velike Britanije u Moskvi od 1995. do 2000; ekspert je za rusku unutrašnju i spoljnu politiku
Prevod: M. VULETIĆ
Kraj
Bonus video:
