Odlučio sam se za komentar, s teškom mukom - moram priznati. Ovo je klizav teren, ostati realan ravno je utopiji, a treba ostati realan i objektivan, jer sve ostalo je rizik. A ako ostaneš realan bićeš prozvan i kritikovan od značajnog dijela ženske populacije. Reći će mnoge od njih - ko sam ja da im osporavam nešto što im je Svevišnji podario. Mnoge od njih nijesu ni sanjale ovo što ih je snašlo.
A javnost ćuti. Svi ćute, ali gunđanja ima na pretek. Malo se ko usuđuje da javno progovori, nije lako, treba se zamjeriti, a svi vide da nešto nije u redu. Ipak se premijer glasnuo. Saopštio je jasno da je projekat čedo opozicije i da ga treba nunati, a ko drugi sem vlast, očigledno aludirajući na to da će i dalje biti vlast. Iz nastupa se vidjelo da zbog toga nije nimalo srećan, naprotiv. Stoga su mnogi spremni da vjeruju da će se premijer poslije, kako tvrdi, pobjede na narednim izborima ozbiljno “pozabaviti” ovim projektom - ostaje da se vidi.
Mnogi su skloni da vjeruju i da je premijerova ljutnja na Zakon skopčana sa bojaznošću da država neće moći da finansira ovaj dodatni trošak i da će isti dovesti u pitanje likvidnost Fonda. Mislim da to nije tačno i da je u pitanju samo nelogičnost Zakona i njegovo neutemeljenje u međunarodnoj praksi.
Pokušaću i ja da ukažem na sav apsurd i pogubnost ovog projekta. Posebno mislim da se osvrnem na njegov diskriminatorski karakter.
Da napomenem da je Zakon predložio SNP, a da je glasnogovornik te partije gospodin Saša Damjanović. Moram, zaista, reći da ga uvažavam i kao čovjeka i ekonomskog stručnjaka. U ovom osvrtu polemisaću uglavnom sa njim:
Gospodine Damjanoviću, moja najbliža svojta rodila je šestoro žive i troje mrtve djece. U teškim uslovima života uspjela je da ih odgoji i da sva djeca steknu fakultetske diplome. Nikada nije imala slobodnog vremena da ode do Biroa rada da se prijavi. Ova žena danas, po projektu, nema pravo na doživotnu naknadu. I nije to usamljen slučaj. Koliko je žena danas po zabitima Crne Gore koje su izrodile i po desetoro djece, a projekat ih je glatko zaobišao. Jednostavno, žene nijesu mogle ili nijesu imale vremena ili motiva da se prijavljuju na Biro rada. Priznajte, zar to nije diskriminacija? Šta su žene koje nemaju ni dana radnog odnosa, a javljale su se na Biro, više zavrijedile ove naknade, u odnosu na navedene. Zar nije blamaža Zavoda za zapošljavanje da za 25 godina bar jednom ne ponudi posao tim ženama, zaista ne mogu da vjerujem.
Gospodine Damjanoviću, jedna moja druga svojta ovih dana odlazi u penziju sa skoro 40 godina staža, a izrodila je petoro djece. Stručna služba Fonda PIO izračunala joj je iznos penzije, kakva slučajnost, 330 eura i izjednačena je sa ženama sa 25 godina na Birou rada. Zar nije diskriminacija?
Treći slučaj, pisao sam već o tome, mnogi visokoškolci sa 40 i više godina staža koji su pošli u penziju u posljednjih par godina ostvarili su naknade u iznosu od 120-180 eura. Penzije su umanjene zbog činjenice da su zbog tranzicije posljednjih 10-15 godina proveli na Birou, dakle usljed objektivnih okolnosti. Na drugoj strani, žene koje su se 15 i više godina javljale na isti Biro, dobile su pune nadoknade - dupli aršini. Gospodine Damjanoviću, molim Vas, zar u ovakvim slučajevima nije u pitanju super-diskriminacija.
Nema nikog ko je protiv podsticanja nataliteta, naprotiv. Ali postoje mnogobrojni modeli kako je to trebalo uraditi. Uostalom i do sada je bilo intervencija od strane države u smislu pomoći, donacija, dječjih dodataka i slično, ali ne sigurno na ovaj način i ne posebno u ovolikom obimu. Ovo nema utemeljenje u regionu, a ni šire. Od 7.000 prijavljenih žena polovina je mlađa od 40 godina. I još nešto - u naredne 3-4 godine pojaviće se još par hiljada žena starosti od 35 godina i poći će u penziju, nevjerovatno.
Gospodine Damjanoviću, ipak najveći gubitnik biće država Crna Gora, koja će u narednih 10-15 godina izgubiti značajan dio ženske populacije i koji će se sa tržišta rada preseliti na Fond PIO bez ijednog dana staža. Osim toga, država će se odreći značajnog dijela radne snage i to u najboljim godinama. Veliki broj žena izabraće penziju u odnosu na posao jer zbog utvrđenog njihovog nivoa predstavljaju privilegiju. Zbog toga, gospodine Damjanoviću, kada ste već donijeli Odluku da predložite model doživotnog obezbjeđenja žena-majki sa troje i više djece trebalo je da:
1) Maksimalno izbjegnete diskriminaciju u odnosu na istu, kao i druge populacione grupe;
2) Utvrdite realniji, zašto ne reći niži, iznos nadoknada u odnosu na predloženi, ali istovremeno i dovoljno stimulativan za podsticanje nataliteta. Time bi se značajno smanjio odliv kvalitetne ženske radne snage sa tržišta rada.
Mišljenja sam, da je sve žene-majke sa troje i više djece, trebalo da dobiju ovu nadoknadu. Osim toga, smatram i tvrdim da je naknada u visini od 120 eura na mjesečnom nivou, odnosno 1.440 eura na godišnjem, pa sve do kraja života ipak dovoljna satisfakcija za određeni broj žena. Sve one druge, koje više teže za karijerom, imaju onaj drugi put.
I na samom kraju, gospodine Damjanoviću, ako ste mislili da će žene, buduće korisnice ovih naknada, na narednim izborima glasati za SNP, grdno ste se prevarili. Duboko sam ubijeđen da će glasati za DPS, jer dobro znaju kod koga je kesa i ko treba da obezbjeđuje njihovu redovnu isplatu.
Autor je dugogodišnji privrednik
Bonus video:
