Inače radoznala i budna crnogorska politička javnost, obaška vrsni analitičari, domoljubnog i inog pravca, nekako propustiše da daju odgovor na načelno pitanje: zašto je pritvoren vodeći ideolog nekolike crnogorske revolucije, bliski saborac, drug i saputnik velikog vođe. Kako je Tužilaštvo iznenada „progledalo“ na lopovluk ili postalo slijepo, pa ne gleda ko je ko i čiji prijatelj. Biće da Boginja pravde više ni za šta ne mari, ponajmanje za državotvorni rang i status građanina - neomilionera. A ne tako davno, gorenaslovljenog nije smjela ni mrko pogledati. U patrijahalnoj Crnoj Gori su, naime, i boginje stidljive i smjerne nevjeste. Krotke i poslušne. Partijski podobne i obzirne.
Riječ je o najvećem živućem DPS, narodski rečeno, filosofu, i svakako najvećem deepeesovcu među filosofima. U narodu u kojem filosofija - starostavno i nenadmašno umovanje, ne uživa naročit ugled. Da li je to, možda i ujedno, osnovni razlog Svetovog pada u zatočeništvo.
Ćiril filosof
Za razliku od tradicionalnih mislilaca, ljubitelja mudrosti, junak našeg osvrta zacijelo nije ravnodušan na zlatnike. Što je ovog posvećenika komunističke ideje, potom socijalistu i ideologa obnove države kao etno sela i hotela na pjeni od mora, odvelo k milionima, pitanje je za buduće istoričare radničkog pokreta i potonje državotvorne ideje. Da li ga je ideja odvela milionima ili su ga milioni priveli ideji? Kako je politički filosof njegovog ranga, idejni osnivač DPS-a, mogao previdjeti oštricu i stegu zakona - pravni aspekt cijele situacije. Koji su konstitutivni pojmu i viševjekovnoj državotvornoj praksi. No ga srce premami, državi kao čistoj poeziji; nije sam, mnogima je država intima, lični show i doživljaj. U ovom smislu njegov slučaj može biti opomena partijskim drugovima. Koji bi, razumije se, najradije, da se „borba“ protiv državotvorne korupcije ovdje i završi. Da imamo države taman koliko njima treba. Očigledno, za njih je ona (država) stvar ličnog računa - bajkovit performans sa srećnim početkom i beskrajem.
“... nit’ prekova bistra džeferdara”
Sad kad smo napokon uvjereni da nema alternative, da ništa ne može biti (niti je ikada bilo) drugačije od onog što DPS kaže i tvrdi - suvišan je svaki nauk i priča - liše TV dnevnika RTCG. Ode Sveto jedini „filosof“ i ideolog vladajuće partije - čo’jek od ideje - došlo vrijeme da odmori i odahne. Bivšeg komunistu zadesila je sudbina radničke klase koju je toliko volio: postao je tehnološki višak, poput hiljada industrijskih radnika kojima je bio zvijezda vodilja. Nesklon predaji jer je odan vječnosti, okušao se kao zabavljač i šoumen na predizbornim veseljima. Ponadao se da će retoričkim ringišpilom i omiljenim tautologijama - “gospodo, onaj ko je prvi nije drugi...“ - ganuti tvrde i od rutine dremljive DPS glave. Bio je to korak u prazno.
Pravovjerno ništa
Ostaće spomen na početke DPS ideologije, kad su korisne nejasnoće pokrenule događanje naroda, AB revoluciju, pa preko populizma Mila i Momira, do majskih tekovina, kada je partija konačno progutala državu. Svaka revolucija, kad se svede na jednoumlje, nailazi na odličnu strukturu dočeka u još čvrsto ukorijenjenom plemenskom, palanačkom duhu. Patrijahalni duh će bez problema pristati i pomiriti se sa svakom diktaturom - komunističkom, profašističkom, neoliberalnom...
DPS-u je postala suvišna bilo kakva ideologija. Samorazumljivosti palanačkog života nije potrebno nikakvo (opterećujuće) posredovanje pojmovima ili idejama. Zvanična doktrina je ubuduće stvar lišena identiteta, ideja bez svojstava, duhovna splačina koja više nikog ne zanima. Ukratko, doktrina na vlasti je pravovjerno ništa, nihilizam volje za moć koji može da bude sve i, naročito, sve najgore.
Sasvim u skladu sa DPS ćiftinskom realnošću, gdje se tako ponosito puzi, vlastela je partijski agitprop povjerila licu koje je pouzdan izvor nazvao - „lakirana bubašvaba“. Pristaje, jarko crno se bolje vidi u mraku, a red kuće nalaže da obuče i Armani odijelo. Evolucija, rekao bi Novak Stanin.
Bonus video:
