Dakle, sad se zna da je jedan 20-godišnji učenik odgovoran za krađu podataka koja već danima drži njemačku javnost bez daha. Radi se usamljenom hakeru koji je kao obrazloženje naveo da se naljutio na neke izjave političara i drugih javnih ličnosti. Prema navodima Njemačkog kriminalističkog ureda, nekih drugih političkih motiva tu nije bilo. To znači da tu nisu bile na djelu ni strane tajne službe, ni ruske trolovske fabrike. Da li to sada znači da je sve u redu? Da li sada možemo da odahnemo, budući da se radi „samo“ o digitalnoj šali jednog učenika? Ne, ne možemo!
Jer ovaj slučaj je zastrašujuće jasno pokazao da naša svijest o digitalnom razvoju za tim razvojem jako zaostaje. S jedne strane, mi uprkos svim upozorenjima i dalje vrlo nepažljivo i lakomisleno baratamo našim privatnim, djelimično i vrlo intimnim podacima. S druge strane, baš društvene mreže mijenjaju naš način razmišljanja, osjećanja i djelovanja - i to na jedan dramatičan način.
123456 kao lozinka
Što se tiče ovog prvog aspekta, o tome se posljednjih dana mnogo pisalo u Njemačkoj. Iskristalizovalo se saznanje da se sistemski relevantna slaba tačka u zaštiti podataka nalazi „na pola metra od ekrana kompjutera“. Na vrhu top liste najomiljenijih lozinki u Njemačkoj je i prošle godine bila kombinacija „123456“. Dvofaktorna autentifikacija, menadžeri za lozinke ili čak kodiranje, sve su to za veliki broj korisnika „španska sela“. A za izraz „štedljivost sa ličnim podacima“, većina uopšte nije ni čula.
Drugi aspekt je komplikovaniji i zadire dublje i u naš društveni život. On počinje sa 20-godišnjim kradljivcem podataka, proteže se na šefa stranke Zelenih Roberta Habeka i vodi nas na kraju do nas samih. Ono šta je taj dvadesetogodišnji učenik napravio, u žargonu vrlih novih medija naziva se „doksing“ - objavljivanje ukradenih tuđih privatnih podataka. Najčešće je cilj da se druge ljude difamira i učini ranjivim. To su podmukla djela, ona druge stavljaju na stub srama. Počinilac je tu ostao nepoznat i pod zaposjednutim Tviter-nalogom „Orbit“ uživao je u zluradosti i poruzi - dvije osobine koje su upravo na toj mreži veoma proširene.
"Tviter pokreće nešto u meni"
I tu smo sada kod Roberta Habeka. I on je jedna od žrtava te krađe podataka, ali je istovremeno i jedan od korisnika Tvitera koji se u međuvremenu pokajao. Svoje povlačenje s te platforme, do kojeg je došlo nakon šta je objavio jedan potpuno promašen video povodom predizborne kampanje u njemačkoj pokrajini Tiringiji, on je obrazložio riječima: „Tviter je agresivniji od drugih medija. Nigdje nema toliko mržnje, zluradosti i huškanja. Očigledno da Tviter pokreće nešto u meni da budem agresivniji, glasniji, više polemičan i zaoštren - i to sve u velikoj žurbi. To mi onemogućava da na miru o nečem razmislim.“
Šta je šef Zelenih pod tim mislio, to onaj ko se na društvenim mrežama politički izjašnjava doživljava svakog dana. Tako je novinarka Drugog programa njemačke televizije (ZDF), Nikol Dikman, bila zasuta porukama da bi je trebalo silovati, ubiti ili osakatiti, samo zato što je - takođe na Tviteru - napisala dvije riječi: „Nacisti napolje!“ Ono šta mi sada doživljavamo jeste da kultura diskusije postaje sve grublja. „Radi se o socijalnoj patologiji našeg vremena: ono nas odvaja i dijeli, sortira nas u identitet i diferenciju“, rekla je još 2016. književnica Karolin Emke u govoru nakon primanja Mirovne nagrade njemačkih knjižara. To danas važi više nego ikad prije.
Samo vrh ledenog brijega
Ono što može da se nađe na polju političkog sukobljavanja, ima posljedice i po našu generalnu kulturu raspravljanja na društvenim mrežama. Nju prije svega karakterišu slogani, razna skraćivanja, zaoštravanja i grubost koja se sve više preliva i na komunikaciju u našem svakodnevnom životu.
Krađa podataka i doksing, da bi se drugima nanijela šteta, su u tom smislu samo vrh ledenog brijega. Drugi dio tog brijega, onaj ispod vode, sastoji se od toga da smo mi na putu da izgubimo mogućnost komunikacije koja poštuje drugog. A taj dio je uvijek znatno veći.
Bonus video:
