Mogu zamisliti izraze lica twiteraša HDZ-a i SDP-a. Poput pubertetlija, s osmijehom od uha do uha, u iščekivanju da im simpatija odgovori na poruku. „Eh, jesam li mu ga zabio!“ razmišlja HDZ-ov tipkač. „Eh, kako ću ga zajebati“ pomisli SDP-ov twiteraš pišući odgovor svom virtualnom drugu. Istovremeno, poznati followeri navijaju za 'svoje'. Pomislit ćete, pa dobro, Twitter je globalni fenomen, koriste ga mnogi političari, ljudi grade karijere zahvaljujući tom mediju, a novine prenose svakakve twitove. Slažem se, kritika Twitteru bila bi bezvezna, a zabranjivati zrelim osobama korištenje socijalnih mreža zvučalo bi apsurdno. Dapače, one su u mnogočemu korisne. Ipak, gledati HDZ i SDP kako se prepucavaju na socijalnim mrežama jest kao gledati sramežljivog dečka i stidljivu curu koji ne mogu skupa uživo, ali mogu u virtualnom svijetu. Mi mlađi to znamo: bilo nam je lakše s četrnaest godina preko Messengera ispaljivati emocije, nego o tome progovarati uživo.
Stvari su znatno drugačije u realnom svijetu. Kamere su zabilježile kako je Zoran Milanović pobjegao od slikanja s predsjednicom Grabar Kitarović: ostalo je nejasno zašto, kao i mnoge druge Milanovićeve nepristojne geste. S druge strane Tomislav Karamarko nije prihvatio sučeljavanje s liderom iz vladajuće stranke: njegov glavni odgovor je da nema o čemu razgovarati s predstavnicima najneuspješnije vlade u povijesti Hrvatske.
Upravo zbog toga twitovi su neukusni i ne pristaju nijednoj strani. Vodstvo dviju najvećih stranaka na ratnoj je nozi već od 2011. godine. S jedne strane imamo ideološke sukobe koje je započeo prije svega bivši ministar Jovanović; porazne ekonomske rezultate i retoriku „mi ili oni“. Inače, riječ ministar dolazi iz latinskog pojma minister, kao izvedenica od minus. Ministar znači 'podređena osoba'. U demokraciji on je podređen svom narodu kojem služi, poput ministranta. Postoje mnoge države u kojima je ministar doista sluga svom narodu. Jedva čekam da to postane realnost i u Hrvatskoj, a ne da se ministri svađaju i bahato ponašaju prema neistomišljenicima. S druge strane, u HDZ-u imamo percepciju o lošoj izbornoj kampanji koja se također temeljila na ideologiji. Što nam ne ulijeva potrebnu nadu. S obzirom da se diskurs liderstva HDZ-a i SDP-a temelji na omalovažavanju protivnika, kako je moguće da su PR-ovci pronašli inspiraciju za dopisivanje na Twitteru? Radi se o nastavku svađalačke komunikacije. Ali, od kud tolika energija za svađu?
Postoji nekoliko odgovora. Prvo, Hrvatska leti prema dnu, a ako ovako nastavi dotaknut će ga vrlo brzo. Demografska slika je možda najlošija ikad. Ekonomska politika nam je bez glave i repa, postali smo banana država, a podatak o 20 posto ukupnog BDP-a od turizma ide tomu u prilog. Kad dvije najvažnije stranke krenu s optužbama preko Twittera, to je znak prvih simptoma masovne psihičke bolesti u državi, mentalne traume nastale zbog bezidejnosti elita. To se prelijeva u narod: on trpi stress koji se razvija u PTSP zbog žestokih gluposti i igara dvaju političkih tabora. Tipkanje bi bilo simpatično da, recimo, već petnaestak kilometara od glavnog Grada Zagreba naselja ne plivaju u vlastitim fekalijama zbog ne postojanja kanalizacije; da imamo ekonomski rast od 3-4 posto BDP-a kao i neke druge države Srednje Europe; da demografska slika blista u Slavoniji.
Nejasno mi je kako tipkači nemaju jasne upute i granice dokud mogu ići? Ili jednostavno uživaju u čarima tehnologije, baš poput pubertetlija? Drugo, Hrvatska nema nikakve standarde. Nema jasan pravac ni jasne vrijednosti. Kad se premijer iživljava nad svojim narodom četiri godine - od mutnog prihvaćanja predstečajnih nagodbi, ideološkom borbom preko Ministarstva kulture i ćirilice u Vukovaru, aferom oko Zagreb Towera, izjavama protiv Ustavnog suda i prihvaćanjem klijentelističke politike kako između ostalog svjedoči rad DUUDI-ja - onda je rezultat izgubljenost i bezglavlje. Doduše, što očekivati od čovjeka koji u periodu od 24 sata prvo Most nazove „mostobranom HDZ-a i fašista“, kako bi kasnije Mostu ponudio gotovo bezuvjetnu suradnju?
U ovoj igri zabrinjava i oporba: „Sorry, bili smo u gužvi... Radili smo na programu koji @SDPHrvatske nema” napisali su HDZ-ovi twiteraši. Isti se taj HDZ odrekao ljudi koji su doveli poznati Ifo Institut kojim su mahali gotovo godinu dana. Da bi se na kraju odrekli i samog Ifo Instituta, a vrlo vjerojatno i ekonomskog programa. Kad i politički vrh virtualni svijet zamijeni realnim, što onda očekivati od običnih ljudi?
Možda se varam. Možda je ovakvoj hrvatskoj politici mjesto na Twitteru. On nudi 140 znakova za jedan tweet. S obzirom na što smo vidjeli tijekom kampanje i u postizbornim rokadama, toliko je znakova sasvim dovoljno da se sažmu korisni sadržaji i državnički potezi strana u igri.
Bonus video:
