Umre li tkogod blizak, emocionalno je iscrpljujuće raščišćavati njegove ormare i ladice. Sve se čini u redu, ništa vas kao ne dira, dok ne ugledate nekakve crvene plastične naušnice, ili slomljene sunčane naočale, ili krunicu od sedefnih zrna, ili fotografiju s plaže u Brelima iz kolovoza sedamdeset šeste, i rasplačete se kao kiša. U sobi se lagano već hvata mrak, a vi se svejedno na rubu kreveta tresete od ridaja.
Onda čuđenje, otkud pokojnom stricu pištolj? I koja je ustvari bila priroda njegovog odnosa s gospođom Ljerkom s drugog kata? Za koga je tetka kupila one puste konzerve leće? I one vrećice, svinjetina, junetina, srnetina, patka, fazan, vepar, od svega životinjskog svijeta njoj je u zamrzivaču valjda samo koala nedostajala. Kad je mislila sve to pojesti?
Napokon, negdje u kredencu, u velikoj okrugloj limenki od kave ili u kutiji od cipela, nađete račune. Bezbrojne papiriće, takozvane odreske, spajalicama uredno složene po mjesecima, desetljećima unatrag. Kažu da račune ne treba čuvati dulje od godine, nakon tri godine sasvim je besmisleno, ali naše bake i djedovi su ih čuvali zauvijek. Često izdani od nekog naslova koji odavno ne postoji, u nekoj mrtvoj državi, računi u novcu koji samo numizmatičari poznaju, svjedočili su crno na bijelo kako su oni dobri građani. I ako bi im se stan zapalio, prvo bi potrčali spasiti limenku od kave ili kutiju od cipela, potvrdu njihovog poštenja. Za slučaj, zlu ne trebalo, ako bi tkogod jednom došao i optužio ih da su oni nekad nekome nešto ostali dužni.
Ima nešto kafkijanski u tome, nešto od atmosfere “Balkanskog špijuna” Dušana Kovačevića. Prebirući po bezbrojnim starim računima lijepo možete doživjeti koliko su se pokojnici bojali države, kolika je bila njihova tjeskoba od režima. Kućne arhive odrezaka od struje, vode i telefona dirljivo su svjedočanstvo kako su oni uvijek, bez ostatka, bili odani i ispravni. Bog ih blagoslovio, svim su vlastima i državama bili dobri naši prepadnuti preci.
Trebalo bi nam možda biti neugodno od njihove plašljive poslušnosti, ali mene na čudan način ispunjava zadovoljstvom. Moja je pokojna baba imala tako malu penziju da se gotovo mogla nazvati socijalnim slučajem, ali nikad nijedan račun njoj nije ostao neplaćen. Preko podzemne je rijeke Stiks u ljeto 2008. prešla u svijet mrtvih, do zadnje lipe izmirena sa svijetom živih. Namirila je čak i račun koji je napravila nakon smrti. Sve troškove njezinog sprovoda, uključujući pogrebni marš što ga je odsvirao najbolji amaterski orkestar u zemlji, Gradska glazba Imotski pod ravnanjem Ivana Glibote Crnog, platili smo novcem koji je ona za tu priliku vrijedno ušparala.
Gledate li “Igru prijestolja”, upamtili ste zacijelo rečenicu “Lannisteri plaćaju svoje dugove”. Ni moji Tomići, premda nisu plemići poput Lannistera, već pučani prostog i nedostojnog podrijetla, nikad nisu ostajali dužni. Umjereni i odgovorni, poštovali su svoje obaveze i kad su imali i kad nisu. I u dobrim i u lošim godinama pokrivali su se koliko im je deka bila dugačka. I nije to nekakva rijetka vrlina, ili barem nekad nije bila, gotovo svi koje znam odrasli su u jednakim, skromnim, niskobudžetnim obiteljima, gdje su se desetljećima čuvali računi i svaki se novčić triput okrenuo. Mlađa su djeca nosila odjeću starije, vešmašina uključivala noću, kad je jeftinija struja, i za ručak složno srkala prežgana juha s prepečenim starim kruhom, a ako bi tkogod predložio da se zbog skijanja digne zajam, svi bi se za stolom zaustavili sa žlicama u zraku i razrogačeno ga pogledali kao da im se upravo ukazao težak slučaj umne zaostalosti.
Istina, danas su druga vremena, svijet je okrutniji, solidarnosti je manje. Banke podmuklim grabežljivim ugovorima uništavaju pojedince, obitelji pa i cijele zajednice. Jednom se okliznete, neoprezno potpišete na dnu papira što vam ga je preko stola pružio slatkorječivi lihvarski gad, i trenutak kasnije, pravo i ne shvaćajući kako se to dogodilo, slomljeni ležite na dnu provalije, gledajući komadić plavog neba visoko gore. Padnete u dužničko ropstvo. Blokiranog računa do smrti radite za druge. Mnogo je dobrih ljudi tako stradalo.
Ipak, nisu svi bili bespomoćna, prevarena sirotinja. Među onima koji plaču kako su ih dušmani upropastili nađe se rasipnika, hohštaplera, neradnika i kockara, šupaka koji su sa sobom na dno povukli neke vrijedne ljude. Čitali smo tako prije nekoliko dana o nekadašnjem novinaru, danas savjetniku jednog ministra, koji je uzimao zajmove jedan za drugim, daleko preko svojih financijskih mogućnosti. Milijune kuna je uzeo ne razmišljajući kako će ih vratiti. I nije, otkrilo se, ni morao razmišljati. Novac su naposljetku vratili jamci, kolege iz redakcije, prijatelji, čak i jedna samohrana majka koju je namagarčio. I kao da to samo po sebi nije dovoljno bezobzirno, novinar i ministarski savjetnik bio je vrlo aktivan u udruzi Blokirani. Neustrašivo se borio za glupog malog čovjeka. Cinik koji je desetke nedužnih gurnuo u blokadu i ovrhu gnjevno je grmio protiv blokada i ovrha.
Kratko zatim došla je i vijest kako zagrebačka gradska uprava otpisuje dugove bogatašima. Jednu socijalnu pogodnost smišljenu da se pomogne ubogima koji ne mogu platiti režije iskoristili su naftni menadžeri, međunarodni trgovci oružjem i nogometni treneri iz arapskog svijeta. Ugledni i moćni koji mjesečno zarađuju tisuće u ozbiljnijim i tvrđim valutama nisu namirivali račune od nekoliko stotina kuna za jednostavne komunalne usluge. Ako ste i mislili da znate ponešto o ljudskom bezobrazluku, nije vam jasno kako se tako nešto dogodi? Kako, zaboga, naftni menadžer nema za vodu? Ako nema za vodu, možda nije trebao graditi bazen.
Ako ste odrasli u obitelji gdje su se računi za režije brižljivo čuvali unatrag više od stoljeća, u limenki od kave u kredencu imate dokaz da je vaš pradjed još u forintama plaćao električnu struju, ili munjivo, kako je Bogoslav Šulek predlagao da se nazove ta čudesna novotarija, ne možete razumjeti ljude poput opisanih savjetnika i menadžera. Ali, to vam je zapravo jednostavno. Vaši su roditelji uredno namirivali obaveze i vas odgojili da ih namirujete jer su bili ispravni građani, jer su se bojali države, a ovi što ne plaćaju misle da je država, s oproštenjem, kurac. Vi i vaši mama i tata ste svakoj vlasti bili dobri, a menadžeri i savjetnici jednako ne valjaju nikome, ni komunistima ni nacionalistima, ni Hrvatskoj ni Jugoslaviji.
(jutarnji.hr)
Bonus video:
