Uprkos raširenom mišljenju, mentalne bolesti predstavljaju problem koji nije ni nov ni jedinstven u razvijenom svijetu. To što nazivamo šizofrenijom ili bipolarnim poremećajem opisano je u literaturi počev od antičke Grčke, pa preko knjige engleskog naučnika Roberta Bertona Anatomija melanholije (1621.) koja ostaje jedna od onih koje najdetaljnije opisuju depresiju. Danas, zemljama sa niskim nivoom zarada pripada veći dio oboljelih i 75% samoubistava koja su posljedica psihičkih bolesti.
Novo i ohrabrujuće u ovom trenutku je povećano interesovanje za ovaj problem. Prošle godine u Davosu pomogao sam da se na Međunarodnom savjetu za očuvanje psihičkog zdravlja uvrsti nova tačka dnevnog reda, nakon istraživanja Svjetskog ekonomskog foruma i Harvardske škole javnog zdravlja koji su prognozirali da će međunarodni ekonomski troškovi na psihičke bolesti tokom naredne dvije decenije biti veći od troškova za rak, dijebetes i bolesti disajnih organa zajedno. Sa tako visokim stavkama, lideri imaju jasno i ubjedljivo ljudsko i ekonomsko opravdanje da ozbiljno uzmu u obzir oblast mentalnog zdravlja.
Nadležni organi treba da znaju da psihičke bolesti predstavljaju oboljenje mozga. Previše ljudi smatra da njih uzrokuje karakter osobe ili odsustvo volje, pa ih ne priznaju kao ozbiljne poremećaje, koji zapravo vrlo često imaju - smrtni ishod. Mozak je organ kao i svaki drugi. Ne smijemo kriviti čovjeka za disfunkciju tog organa više nego za narušenu funkciju pankreasa, jetre ili srca. Ljudi sa poremećajima u radu mozga zaslužuju istovjetan nivo i kvalitet medicinske pomoći koji očekujemo kada se susrećemo sa disfunkcijom bilo kog drugog dijela tijela.
Ako pogledamo depresiju, najrasprostranjeniju psihičku bolest - nju treba razlikovati od tuge ili razočaranja, njih svi iskusimo u svojim životima. U autobiografskoj knjizi iz 1989. godine Vidik tame, Vilijam Stajron s pravom kaže da je “depresija” blaga riječ za to iscrpljujuće stanje, praćeno beznadežnošću, bespomoćnošću i strahom. U kranjim oblicima, depresija može dovesti do toga da npr. sama pomisao na izlazak iz postelje i telefoniranje postaje nepremostiva. Efikasno funkcionisanje na radnom mjestu može biti veoma složeno, što se odražava u rastućem priznavanju stanja “prezencije”: depresivni radnik prisustvuje, ali je psihički odsutan.
Psihička rastrojstva često mogu dovesti do drugih zdravstvenih problema. Poremećaji rada mozga, kao što su depresija i šizofrenija, znatno uvećavaju rizik od razvoja hroničnih bolesti, npr. srčanih ili respiratornih. Ljudi s psihičkim bolestima i problemom zloupotrebe raznih supstanci izloženi su povećanom riziku od infektivnih bolesti, kao što je sida.
Osim toga, psihička rastrojstva imaju veliki uticaj na ishod drugih bolesti. Nakon srčanog udara, na primjer, prognoze mnogo više zavise od prisustva ili odsustva depresije nego od bilo koje praktične mjere za vraćanje srca u funkciju. To je motiv da zdravstveni radnici prihvate jednostavnu izreku: nema zdravlja bez psihičkog zdravlja.
U stvari, psihičke bolesti mogu biti isto tako fatalne kao i fizičke. Samoubistva donose više smrti nego ubistva. Na sebe diže ruku oko 7% ljudi sa izraženim depresivnim poremećajem. U svijetu ima oko 800.000 samoubica godišnje. Broj ljudi traumiranih smrću voljenog čovjeka daleko je veći; svako samoubistvo ima mnogo žrtava.
Rješenje problema zahtijevaće nove pristupe. Nedovoljno je samo učiniti liječenje pristupačnim. Ljudi s psihičkim poremećajima mogu negirati da su bolesni i kod onih koji pate od depresije može se javiti mnogo mržnje prema sebi da bi se osjećali dostojnim pomoći. Čak i u najrazvijenijim zemljama svijeta, kako se smatra, svega se kod polovine onih koji pate od depresije to dijagnostifikuje i liječi. Po podacima Svjetske zdravstvene organizacije, u zemljama u razvoju ne liječi se 76-85% ljudi s teškim mentalnim bolestima. Moramo naći suptilne načine da uočimo osobe koje su pod rizikom i pomognemo onima koji su u najvećoj mjeri nesposobni za rad.
Ne trebaju svim psihičkim oboljenjima skupi preparati, bolnička njega, pa čak ni direktan pristup visokokvalifikovanim ljekarima-psihijatrima. Ne možemo imati odgovarajuću zamjenu vakcini protiv malih boginja ili mreži za zaštitu od malarije, ali su moguće jeftine i veoma efikasne mjere za mnogo ljudi, bilo iz rizičnih grupa, bilo od onih koji su već psihički oboljeli. U siromašnoj sredini, lokalno stanovništvo ili članovi prodica mogu biti obučeni da omoguće kratke, efikasne psihoterapije koje liječe blage oblike depresije ili anksioznosti. Može se, takođe, koristiti telefonska ili internet terapija. Ipak, valja priznati da je liječenje psihičkih bolesti i dalje daleko od nepogrešivog. Od tih koji dobijaju pomoć, samo polovina ima pravilno liječenje, a polovina regresivno. Jedini način je da se poboljšaju ti pokazatelji, kako bi se onda dublje shvatilo normalno i nenormalno funcionisanje mozga. Neophodna su nam istraživanja kako bismo došli do novih metoda liječenja bolesti mozga u cjelini, kao i psihičkim oboljenjima pojedinačno.
Na sreću, neke važne inicijative, pokrenute ranije, vode nas u pravom smjeru. U aprilu je Nacionalni institut za zdravlje SAD započeo dvadesetogodišnji program BRAIN Initiative, a istom programu su se pridružile Evropska unija, Izrael, Japan, Kina, Australija i Kanada. Svjedoci smo nezabilježenog nivoa podrške filantropa: u SAD je, na primjer, Centar za psihijatrijska istraživanja Stenli dobio 650 miliona dolara. U Ujedinjenom Kraljevstvu novi humanitarni fond MQ prikuplja sredstva za istraživanja psiholoških metoda liječenja.
Napredovanje u oblasti biomedicinskih istraživanja daje nadu da će lijekovi za bolesti mozga biti pronađeni. Zahvaljujući većoj pristupačnosti postojećim metodama liječenja i ulaganjima u naučna istraživanja za pronalaženje novih metoda liječenja, možemo stremiti uklanjanju jednog od najstarijih i najrasprostanjenijih uzroka ljudske patnje.
Copyright: Project Syndicate, 2015.
Prevod: N. Radoičić
Bonus video:
