STAV

Nisi sama

Ovih dana građani su preplavljeni izvještajima o uspješnom funkcionisanju nadležnih ministarstava i o zdravstvenoj i socijalnoj zaštiti koja će ako ovako nastave biti „primjer zemljama na putu ka Evropskoj uniji“, a i u EU. Koga briga za činjenicu da smo na začelju liste po standardima i da je situacija u ovim oblastima katastrofalna po građane i građanke Crne Gore
141 pregleda 3 komentar(a)
rak dojke, Foto: Shutterstock
rak dojke, Foto: Shutterstock
Ažurirano: 12.01.2019. 15:35h

Približava se godina dana od kada je NVO Anima Ministarstvu zdravlja, Ministarstvu rada i socijalnog staranja i Fondu za zdravstveno osiguranje predala izvještaj za pilot projekat „NISI SAMA - psihosocijalna podrška za žene oboljele od malignih bolesti u Crnoj Gori“ koji je finansiran sredstvima koja su obezbijeđen amandmanom na predlog zakona o budžetu Crne Gore u Skupštini. Za godinu dana akcije predviđene izvještajem su uglavnom izostale, kao što je izostala podrška za nastavak programa uprkos urgencije (pismene i usmene) koordinatorki programa prije formiranja prioriteta za raspodjelu budžetskih sredstava za ovu godinu.

Ovih dana građani su preplavljeni izvještajima o uspješnom funkcionisanju navedenih ministarstava i o zdravstvenoj i socijalnoj zaštiti koja će ako ovako nastave biti „primjer zemljama na putu ka Evropskoj uniji“, a i u EU. Koga briga za činjenicu da smo na začelju liste po standardima i da je situacija u ovim oblastima katastrofalna po građane i građanke Crne Gore liše ministara i njihovih porodica kojima socijalna podrška nije potrebna a liječe se u inostranstvu sa našim novcem. Potvrđuje se sistem vladavine koji ne uvažava nikakve analize ni predloge čak ni kada daju novac građana za te svrhe jer ih potrebe građana ne interesuju iako žive od njihovog novca. Da bi bili svjesni psiholoških potreba morali bi posjedovati svijest o patnji koju prouzrokuju njihove aktivnosti ili izostanak istih, naročito kada im je deviza „štedjeti“, a ne „ pružati usluge“.

Odgovornost prema maloj grupi „Nisi sama“, žena u procesu liječenja, koja uprkos jakim opstrukcijama socijalnog i zdravstvenog sistema opstaje i pokušava da stvori drugačiji ambijent za proces liječenja kroz poštovanje prava i uvažavanja dostojanstva, navodi me da skrenem pažnju javnosti na licemjeran odnos odgovornih moćnika/ca prema ovoj teškoj bolesti i da ponovim naše predloge i zaključke od kojih za godinu dana institucije sistema nisu uradile skoro ništa. Predložile smo razvoj psihosocijalne podrške ljudima bolesnim od malignih bolesti konkretnim predlozima za: psihološko/psihoterapijsku podršku; psihosocijalnu pomoć u lokalnim zajednicama, zaštitu ljudskih prava pacijentkinja (posebno usavršavanje procedura i odnosa prema oboljelima), unapređenje uslova za rad, psihološku podršku medicinskom osoblju koje radi sa ljudima u procesu liječenja od malignih bolesti. Izuzev zapošljavanja psihološkinje na Klinici za onkologiju, koja je u međuvremenu, kažu, napustila taj posao nije urađeno ništa. A ni zaposlenoj po prijemu nisu bili obezbijeđeni elementarni uslovi rada, ni usavršavanje u ovoj oblasti što je neophodno za psihološki rad.

Pročitale smo u dodatku novinama o „dostignućima zdravstvenog sistema“ da se „sprema tenderska dokumentaija za nabavku 3 digitalna mamografa“, a kada će „biti spremna“ - ne zna se. Koliko će se godina spremati tender za PET skener ili nabavku drugih neophodnih aparata ne treba ni misliti jer onom ko je blizak moćnicima biće obezbijeđeno „inostranstvo“ a drugi su i inače potrošna roba čiji život treba skratiti (nikako produžiti) kako bi u izvještajima za EU vlada imala pozitivan trend u penzionim, socijalnim i zdravstvenim fondovima. Onima koji nisu u ovim potrebama, koji su mladi i zdravi obezbjeđuje plate za usavršavanje vještina ratovanja (ubijanja) vjerujući, valjda, da će ih slanjem u rat isključiti iz zdravstveno-socijalnog sistema i usavršiti službe. Podršku ovakvom sistemu predstavlja patrijarhalni okvir koji namjerno ne demontiraju, a koji čini da je žena osuđena da pati i oporavlja se sama u mraku i to da niko ne vidi da se ne bi drugi opterećivali i brinuli.

Ovo pisanje bi bilo još jedna crtica beznađu da ne postoji grupa „Nisi sama, lavice“ liječenih žena iz Podgorice, Bara,Tivta, Bijelog Polja, Nikšića i Kotora koje uprkos opstrukciji sistema, aroganciji moćnika i apatičnog društva održavaju svoje prijateljstvo koje im omogućava da bolest lakše podnose i da održe nadu kroz vjeru u ljude. Sa aktivistkinjama Anime čitavu godinu dana nastoje da formiraju svoje organizacije koje bi omogućile veći stepen angažmana, vidljivosti i zahtjeva prema zdravstvenom sistemu. Pitanje da li će se i o njihove zahtjeve u narednoj godini (i godinama) oglušiti vladini službenici formirajući prioritete prema „poglavljima“, a ne prema realnom životu ljudi i potrebama onih koji se liječe. Šta je sa palijativnom njegom? Izostanak ukazuje na grubost, otuđenost i neuvažavanje patnji ljudi i produžetak nebrige države.

Autorka je psihološkinja i aktivistkinja Anime