NEKO DRUGI

Ubiće nas senzacije

Niko nije objavio što zapravo SZO piše o mesu i prerađevinama, ali - je li slanina bila jednako kancerogena i prije 2.000 godina?
91 pregleda 5 komentar(a)
riba (Novina), Foto: Cartoonmovement.com
riba (Novina), Foto: Cartoonmovement.com
Ažurirano: 08.11.2015. 09:24h

Ovo mora biti epohalna vijest: nakon što je čovjek valjda i cijelih sto tisuća godina žderao, glodao, kidao, kusao, općenito - jeo meso, Svjetska zdravstvena organizacija objavila je vijest o škodljivosti crvenog mesa, i njegovih prerađevina, koja će, govore katastrofičari i pišu tabloidi, salame, kobasice, slaninu i pršut smjestiti u isti rang kancerogenih supstanci s duhanom, azbestom, arsenom... 

Meso nije od juče na zlom glasu

Sjećate se, naravno, vremena kada se pušilo po kavanama, na sjednicama političkih foruma i u televizijskim studijima, kao što se sjećate i vremena kada se, sve do osamdesetih godina prošloga stoljeća, azbest masovno koristio u građevinarstvu, a arsen u stomatologiji. A kako je danas? Znači li onda to da bi se uskoro moglo dogoditi da se kobasice počnu prodavati s obveznim upozorenjem da bi onaj tko ih pokuša jesti mogao umrijeti sporom i bolnom smrću, da bi mogao ostati bez potomstva i još fatalno naškoditi svojoj okolini, jer ako postoji problem pasivnog pušenja, zar zbilja mislite da ne postoji problem pasivnog konzumiranja mesa i mesnih prerađevina? Uostalom, meso nije od jučer na zlu glasu. O zdravstvenim i etičkim posljedicama njegova prevelikog konzumiranja slušamo tokom cijeloga XX stoljeća, a odnedavna, u zadnjih petnaestak godina, informiramo se i o ekološkoj pogubi koja nastaje uslijed čovjekova mesojeđa. Crijevni plinovi, naime, stotina milijuna uzgojnih goveda širom svijeta nanose nesagledivu štetu ozonskom omotaču, koja uveliko nadmašuje štetu od svih svjetskih termoelektrana na ugljen. Zvuči kao šala, ali, eto, kažu da šala nije.

Naravno, ovaj konzument vijesti koja je upravo obišla planet, ujedno i konzument mesa i mesnih prerađevina, spremno će priznati da nema pojma o nutritivnoj vrijednosti, kao ni o škodljivosti mesa. Ne zna on ništa ni o probavnom traktu u goveda, iako mu pomisao na njega navlači budalasti smiješak - ako ćemo, brate mili, svi zajedno i u isto vrijeme postradati u armagedonu i kijametskom danu, nije li veselo i nekako utješno da nas glave dođe kravlji prdež. Ono u što je, međutim, uvjeren, i što pouzdano zna jest da nas glave neće doći ni meso, ni duhan, ni azbest i arsen. Ovaj će svijet, a naročito naš malecki dio, glavom i dušom pasti kao žrtve tabloida, stručnjaka za odnose s javnošću (narodski prozvanih Pi-arovi), te lošeg i nemaštovitog marketinga, koji najuspješnije parazitira na katastrofama.

Voditeljke,  stručnjaci...

Čim je objavljen tek jedan djelić izvještaja Svjetske zdravstvene organizacije, i to naravno onaj koji se može iskoristiti u spektakularizaciji slučaja, marljive su televizijske novinarke pohrlile gastroenterolozima, koji su im, naravno, potvrdili značajan porast karcinoma probavnog trakta u posljednjih pet, deset, dvadeset godina. Zatim su produžile kod nutricionista, koji su im isto tako potvrdili da su celer, mrkva i peršin zdraviji od pljeskavice. I tu je priča za televizijski dnevnik već bila zgotovljena: ne samo da je meso kancerogeno, kao što kažu u Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, nego je, kako vidimo, akutno smrtonosno. Takva tvrdnja povećava gledanost televizije i čitanost naših jadnih, politički i na svaki drugi način izmanipuliranih, ucijenjenih, poniženih i ganutljivo neozbiljnih novina.

Osim toga, ozloglašavanje mesa posljednje je utočište kritičkog novinarstva. Tako je, barem, u Hrvatskoj i sličnim zemljama.

Ovo traje dvije-tri  hiljade godina

Ako se čovjek hrani mesom već preko sto tisuća godina, što je ostavilo i stanovite evolucijske posljedice na njegovu zubalu, mesne prerađevine raznih vrsta pripravlja već barem dvije-tri tisuće godina. Toliko dugo on suši meso - počeo ga je sušiti jer nije imao frižider - priprema kobasice i čvarke, priprema slaninu za zimu. Tokom tog razdoblja, kao i cijelih sto tisuća godina prije toga, čovjek meso pripravlja na najnezdraviji način: peče ga na roštilju. I kako je onda moguće da se posljedice takvog načina ishrane uočavaju tek u posljednjih dvadesetak ili pedesetak godina, a da je tek 2015. Svjetska zdravstvena organizacija prepoznala akutnu opasnost koja prijeti od crvenog mesa i mesnih prerađevina? Kako je ljudska vrsta uopće i opstala jedući meso?

Mesožderstvo, zacijelo, nije nešto čime bi se čovjek imao razloga hvaliti. Za ratnih vremena, svinje iz spaljenih sela lutaju okolo i počinju žderati životinjske i ljudske strvine. Ni svinja inače nije mesožder, ali ona je, kažu, od sve naše stoke najsličnija čovjeku.

Svinjac zaudara poput čovjekova zahoda. Vonj govana koješta važno govori na temu sličnosti i razlika. Pomalo je, čini mi se, to ljudsko mesožderstvo koncepcijski slično svinjskom. Uz jednu bitnu, dramatičnu razliku: postali smo ljudi tako što smo jeli meso, naša je civilizacija, u najširem smislu te riječi, zasnovana na mesu. I to crvenom mesu.

U čovjekovu mesožderstvu postoji taj stalni paradoks užitka u odvratnosti, koji možemo iščitati i u metafori kršćanskog pričešćivanja. Zašto bi nas, za miloga Boga, Sin Njegov nudio krvlju svojom, tijelom svojim? Mesožderstvo podrazumijeva i to svakodnevno vježbanje licemjerstva, i okretanje glave od suštine stvari: priznajem, ne bih jeo meso da se moram suočiti s pogledom teleta ili janjeta koje ću u sljedećoj epizodi pojesti. Ta vrsta moralnog relativizma, izvježbana na životinjama, sjajno se zatim primjenjuje i na ljudima. Kao što i seljaci koji umiju zaklati svinju unaprijed znaju i kako će zaklati čovjeka. Što, naravno, ne znači da će svi oni koji kolju svinje sutra klati ljude.

Što ne zabrane stres?

Ali kakve to veze ima s kancerogenosti crvenog mesa i mesnih prerađevina? Pa ima, jer je, kako mi se čini, opet riječ o licemjerstvu. Naime, zašto nam netko ne kaže kako je moguće da kobasice prije sto, dvjesto ili tisuću godina baš i nisu bile tako kancerogene? Da tu, možda, nije riječ o aditivima, hormonima, pesticidima, antibioticima, ribljem i koštanom brašnu, i o svemu onom čime se hrane životinje na velikim farmama? I da, možda, i crveno meso sa svim svojim prerađevinama nije postalo škodljivo zbog načina proizvodnje i skladištenja? Bilo bi jako važno o tome saznati istinu.

Nije potvrđeno da su vegetarijanci među nama zdraviji od mesoždera. Kao što, recimo, jest potvrđeno da su alkoholičari u prosjeku manje zdravi od nealkoholičara, a pušači od nepušača. Isto tako, nije potvrđeno ni da su vegetarijanci bolji, ispravniji i moralniji ljudi. (Sad će netko i to spomenuti: Adolf Hitler bio je antialkoholičar, nepušač i fanatizirani vegetarijanac...) Jedenje mesa stvar je slobodnog izbora, kao što je do prije nekoliko godina i pušenje duhana bilo stvar slobodnog izbora, pa bi bilo dobro da se u toj stvari ništa ne mijenja. Neumjereno jedenje mesa je, naravno, vrlo škodljivo, ali ništa manje škodljivo nije niti neumjereno pijenje vode. Recimo, ne pokušavajte dvije litre vode popiti na eks. Da, azbest je dokazano kancerogen. Kao i stres. Pa zašto ne zabrane stres? Život je lijep i veoma škodljiv.

Meso je održalo sirotinju

U našem dijelu svijeta, od Portugala do Indije, Sibira i Vladivostoka, postoji jedno statističko pravilo: što je zemlja bogatija, to se pojede više mesa. Prosječan stanovnik Europske unije godišnje proždre 77 kilograma mesa, dok si prosječan žitelj Srbije priušti 38,6 kilograma. Hrvatska je tu mnogo bliža srpskom nego europskom prosjeku. Pritom, godišnji udio crvenog mesa na trpezi čovjeka iz zapadne Europe je preko pedeset posto, dok je u Srbiji, pa onda i u Hrvatskoj, mnogo niži. San o odojku i o janjetini s ražnja još uvijek je povezan sa činjenicom da to nije nešto što se može jesti svakoga dana.

Ne da novčanik. Pa onda jesmo li zdraviji od ljudi na Zapadu, ima li kod nas manje one bolesti čije se ime ne spominje, a koju provociraju kancerogene supstance?

Na žalost, nema. Jedno je pravilo u temelju svih razgovora o hrani i o ljudskome zdravlju: onaj tko bolje jede, u prosjeku duže živi. Sve drugo je prijesna, pečena, kuhana i pržena laž. Lijepo je i lasno biti vegetarijanac, ali pritom dobro jesti. Naravno, to je unutar naše civilizacije i načina života mnogo, mnogo skuplje nego se hraniti mesom i mesnim prerađevinama. Humus je skuplji od čajne paštete.

Falafel je skuplji od parizera. Sirotinja se na ovome svijetu održala zahvaljujući mesu, dok je bogatima, manje-više, svejedno što je na trpezi. Bogati se mogu dobro hraniti, ako to žele. Siromasi jedu ono što imaju i ono što ostane.

Zbog svega toga vijest iz Svjetske zdravstvene organizacije zvuči nekako nepotpuno. Kao da su nam nešto htjeli reći, pa su se usred rečenice ugrizli za jezik. Ovog su konzumenta podsjetili na jedan njegov adolescentski ispad. Bilo mi je šesnaest kada sam na sarajevskoj pijaci Markale, na zidu mesnice crnim auto-sprejom ispisao grafit: “Meso smrdi, jedite govna!” Veselilo me je to što će građanstvo biti zaprepašteno.

(Jutarnji list)

Preporučujemo za Vas