NEKO DRUGI

Prigovor savjesti?

176 pregleda 0 komentar(a)
pisanje, kolumna, Foto: Shutterstock
pisanje, kolumna, Foto: Shutterstock
Ažurirano: 28.11.2018. 08:58h

Dva puta sam se u životu svečano, glasno i pred svjedocima zaklinjao, i to nijednom nije ispalo dobro. Prva se prisega ticala moje riješenosti da po cijenu vlastita života branim teritorijalni integritet SFR Jugoslavije. Osam godina kasnije ispostavit će se da sam besramno lagao. Drugu obvezu dao sam zajedno s kolegicama i kolegama diplomcima na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Nakon promocije u naša suvišna zanimanja, zakleli smo se da ćemo savjesno raditi sukladno najvišim standardima struke i čuvati znanstvenu istinu kao zjenicu svog oka. Kako se poslom za koji sam se školovao nikada nisam bavio, nisam ni mogao skočiti u vlastita usta.

Kao što znate, novinar sam. Pripadam, dakle, cehu koji se ni u što ne zaklinje. I kojemu ništa nije sveto, dodala bi gospoda koja na novinare gledaju kao na medijske prostitutke ili moralne tifusare, kako je to prikladno degenerično sročio jedan čimbenik iz našeg javnog života.

Sram nas bilo!

Nama koji smo bez skrupula i savjesti život je razmjerno jednostavan. Svakoga jutra iznova bordižamo kroz šikaru događaja, ne vodeći računa o tome hoće li mačeta kojom vitlamo, osim gustog raslinja sasjeći i poneku nevinu glavu. Naravno, kako nemamo savjesti, nikada ne padamo u iskušenje da se odlučimo za njezin famozni priziv. Što god nam naložili redakcijski šefovi i interesni lobiji, mi ćemo to bespogovorno i za male pare izvršiti, ni jednoga trenutka ne propitujući moralnost vlastitih djela. Sram neka nas bude!

Ali kako s delikatnim pitanjem savjesti i njezina priziva stoje ostali građani ove zemlje? Kad ste čuli za, recimo, prometnog inženjera koji je odbio ucrtati naplatne kućice u rodnome zaseoku voljenog vođe, jer su ga standardi struke obvezivali više od naloga nekog partijski umreženog šefa? Je li vam poznat primjer makar jednog jedincatog svećenika koji nije htio slijediti uhodanu praksu na ovim prostorima, nego je iz patriotskih razloga („Porez se plaća državi koju se voli!“) odlučio izdavati račune za intelektualne usluge koje pruža? Možda ste čuli za člana neke komisije za javnu nabavu, koji se nije htio pomiriti s činjenicom da je nadglasan, nego je svoje kolege javno razobličio zbog korupcije? Pokušajte se sjetiti prosvjetnoga radnika koji je javno istupio s tvrdnjom da vjeronauk u školi nije ništa drugo doli ruganje znanosti, pa je zbog toga još i stupio u štrajk?

Ma kakvi. Nema šanse. Zaboravite. Ma koliko god se trudili nećete naići ni na jednu Hrvaticu ili Hrvata koji imaju savjesti, pa još i snage da je pretvore u djelatni princip kojim će se rukovoditi u životu. Kao da su, božemiprosti, novinari, naši ljudi krotko se pokoravaju svakome nalogu ili, u najmanju ruku, zatvaraju oči pred malim i velikim opačinama kojima svjedoče.

Savjest društva

Zapravo, kad se bolje razmisli, čast i obraz ove zemlje spašavaju samo dvije malešne skupine građana, ginekolozi i, u novije vrijeme, farmaceuti. Da nije njih niti bismo znali što je savjest, niti što je njezin priziv. Ali, hvala bogu, oni su tu da nas podsjete. Čim neka šinjorina s manjkom entuzijazma u pitanjima prokreacije prekorači prag ordinacije ili ljekarne, tu su naši doktori i magistre da svoju tobožnju savjest - a u stvari jadnu moralnu uskogrudnost i natražnjačko silovanje znanosti - podmetnu ispred nečijeg prava na odluku o vlastitome tijelu i životu.

Zanimljivo je to. Na nekim drugim prostorima pitanja savjesti i njezina priziva tiču se kantovskih kategoričkih imperativa, samo u Hrvatskoj su stvar - neću reći onu prostu riječ, nego njezinu ljupku inačicu - nježnika, dakle, urologije. Tek kad se dotična uspravnica umiješa, pa napravi što već praviti znade, naši se zgranuti doktori sjete da imaju savjesti. Na koju su tako uspješno zaboravljali čim bi iskrsnula lijepa prilika da oni ili njihovi kolege od pacijenata utrže koji pršutić, bočicu finijega pića, ulje na platnu ili srcu najdraži stari dobri svežanj šuštavih novčanica. Njihove inače nepopustljive, željezne, k tome još i pocinčane savjesti jedna kapljica mita kadra je razmrviti u prah. Ali dočim se pred njima pojavi fertilna, a nevoljka dama, gospoda koja su do jučer bila bez trunčice integriteta pretvaraju se u spomeničke gromade.

Ako su oni savjest našega društva - a bit će da jesu, jer se nitko drugi ne hvali da je blagoslovljen strogim moralnim načelima - ne treba se čuditi što smo na nizbrdici i što nema nikoga da se prizivom usprotivi etičkim pobačajima kojima svjedočimo na svim razinama. Savjesne, shvatili ste, muče doslovni abortusi, pa se nemaju kad baviti onim simboličkima, prema ne manje strašnima.

(slobodnadalmacija.hr)

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")