Ni kriv ni dužan vladika Petar Prvi se pojavio po drugi put među Crnogorcima. Obratio im se posredstvom mitropolita Amfilohija i to svojom čuvenom kletvom, za koju se vjerovalo da se nepogrešivo obrušava na onoga kome je namijenjena. Ostalo je da preplašeni ljudi počnu da ga kume bogom da ih ne prokune ako, na primjer, više vole književnost svoje slovenske braće sa istoka nego politiku njihovog gospodara. Ako su im, naime, draži Čehov i Ahmatova od Putina.
O kletvama vladike Petra Prvog ponajbolje je pisao Čedo Vuković u svom istorijskom romanu „Poruke“. Veliki crnogorski pisac, inače poznat po svestranom i pažljivom proučavanju ogromne građe o dvojici najznačajnijih crnogorskih vladika, prikazuje u romanu jedan Vladičin razgovor uz oganj. Noć i vatra mame na razgovor, pa sagovornik pita Vladiku kako to da se njegove kletve uvijek ispunjavaju.
Vladika oklijeva sa odgovorom, „ne da mu se da pred Crnogorcima slomi svoje oružje i da ih oslobodi straha od kletve“. Ali, želja da bar za trenutak spusti sa sebe teško breme vlasti odnosi pobjedu. Nećeš pogriješiti ako prokuneš Crnogorca i predskažeš mu zlu sudbinu, kaže Vladika. Mnogo je teže proreći mu kakvu sreću dok mu nad glavom vječito sijevaju mač ili munja, obrušavaju se na njega glad, bolesti i neznanje.
Ipak, kletva nije u skladu sa racionalizmom prosvijećenog vladara koji je u svoju besudnu državu po prvi put uveo sud i zakone, koji joj je gladnoj donio krompir i vidao joj teške rane međusobnih podjela. Nisu Vladičine kletve u skladu ni sa njegovom borbom protiv sujevjerja i sa naporima da svoj narod izvuče iz neukosti i straha. Ipak, ma koliko želio da plamen prosvijećenosti donese među Crnogorce, Vladika se nije odricao straha koje su izazivale njegove kletve. Znao je on da će još mnogo vode proteći prije negoli njegovi veseli sunarodnici postanu prosvijećeni i znaveni.
U saglasju sa modernim dobom, ovoga puta se „pojavio“ na političkim protestima. Mitropolit Amfilohije je, naime, izjavio da mu je teške riječi i još težu kletvu za neistomišljenike saopštio tog jutra lično Sveti Petar. Okupljeni ljudi, mnogi sa sjedinama u kosi, bez trunke iznenađenja i sa velikim odobravanjem, saslušali su poruku. Poneko je čak izjavio da je srećan što je i sam Sveti Petar poslao podršku protestima.
Kad kletva i obavještenje o konsultacijama sa svecem postanu politički diskurs, jasno je da se u Crnu Goru vratilo zlo vrijeme. (Uzgred se potvrdila i ona Andrićeva misao da se najviše zlih i mračnih lica može sresti oko bogomolja, manastira i tekija.) Poslije više od dvjesta godina opet nije teško prokleti Crnogorca: da izgubi posao i da gladuje, da od plate ne može da živi, da mu se djeca raspu po o svijetu, da mu stan založi ko zna ko, da plaća garancije bjelosvjetskim tajkunima, da mrzi komšije i da im se sveti, da živi u okružju ozbiljnog kriminala i nesigurnosti…
Od Petra Prvog do današnjeg dana, svi crnogorski problemi se duboko socijalni, i upravo zbog njih se tako lako množe podjele, a nesigurno ljudsko biće tone u iracionalni strah i beznađe. Teško je u našoj istoriji naći vladara koji je to bolje razumio. Zato bi se mnogo dalo naučiti iz biografije Petra Prvoga. Dovoljno je samo u njegovom Zakoniku vidjeti da su najbrojniji članovi koji govore o krađi i otimačinama. I o popovima koji ih aminuju.
Niko nije znao žešće opeći riječima Crnogorce, niko ih nije znao tako dobro i niko ih nije više kritikovao i prekorijevao zbog zla koje su spremni da čine sebi i drugima. Radio je to poput roditelja i poput vladara kome vlastita koža nije jedina zastava. Jedinstven je naš Petar Prvi i ne treba ga povlačiti po političkim kaljugama.
A kad je riječ o kletvama, izgleda da se čitav region nekadašnje Jugoslavije uputio u istom opasnom smjeru, ka bogomoljama, manastirima i tekijama. Umjesto lustracije zbog posljednjih zločina, rehabilituju se četništvo ili ustaštvo, s blagoslovom se ulazi u fašizam i terorišu neistomišljenici, pljačka se društvena imovina i betonira teška bijeda građana. Zbog koje oni onda, poput djece, počnu da vjeruju svemu više nego sebi. A „očigledna sredstva“ koja se nude mladima, osuduće i ovu zemlju (koja je možda imala najviše šansi da bude drugačija) na dugo i mukotrpno zaostajanje.
Nedavno su učenici u jednoj školi dobili zadatak da napišu svoju poslanicu o Petru Prvom, a da pouzdanu građu za tekst pronađu na internetu. Jedan učenik je u svom radu pisao o čudesima i o zmijama koje su bježale pred Vladikom, sve u maniru srednjovjekovnog žitija. Nastavnik ga je opomenuo da nisu sve adrese pouzdane i da činjenice o vladavini Petra Prvog ne smije tražiti na sumnjivim izvorima. Sada su i škola i nastavnik dovedeni u pitanje, budući da se na jednom javnom skupu odraslih i školovanih ljudi krajnje ozbiljno prenose „riječi i kletva“ ni manje ni više nego - Svetog Petra. Zmije i ostala čudesa očito dolaze na red poslije toga.
Bonus video:
