Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.
Elem, došao federalnom ministru poljoprivrede Jerku Ivankoviću Lijanoviću brat pa ga zamolio da mu zaposli zeta Ivana. Završio je, kaže, srednju školu, nema neku ambiciju da se školuje dalje, pa eto da se ne zajebava i ne vuče mu se po kući da nađe malome nekakav posao u državnoj službi.
“Nema problema”, odgovorio mu Jerko, “pošalji Ivana kod mene, naći ću mu nešto, može recimo da bude direktor u federalnim Autocestama, imaće platu pet hiljada maraka, sekretarica sve radi umjesto njega, on ne mora ništa, ne mora šta se mene tiče ni da dolazi.”
Joj, znam, veli mu ovaj, ali to je mnogo para za mladog čovjeka, iskvariće se, daj mu nađi nešto za malo manju platu, a malo brate i da radi, da nauči da zarađuje. “Dobro, može da bude nekakav asistent sekretarovog pomoćnika kod mene u ministarstvu”, odgovorio mu Jerko, “plata tri hiljade maraka, službeni auto i vozač, a mora samo dva-tri puta sedmično da se pojavi na poslu.”
Jooj, to je dobro, opet će brat, ali mnogo je Ivanu i to, ja bih da se nauči životu, da radi neki posao puno radno vrijeme, osam sati dnevno, pet dana sedmično, za petsto maraka, shvataš?
“E jebiga, buraz”, odgovorio mu Jerko, “za to će mu ipak trebati fakultet.”
Tako je, kaže legenda, Ivan Šakota diplomirao na ekonomskom fakultetu, i kao svaki mladi stručnjak u ovoj državi završio na cesti. Štoviše, na autocesti. Točnije, u Autocestama Federacije BiH. Eno ga tamo izvršni direktor za ekonomsko-financijske poslove, čisto da nauči malo da zarađuje za život, da se ne zajebava i vuče po kući.
Nije, naravno, Jerko Lijanović na koncu zbog toga najebao, nikad uopće u cjelokupnoj historiji Bosne i Hercegovine nije najebao tko je u državnoj firmi zaposlio sina, kuma ili zeta. “Institucije sistema” zaključile su da nema sukoba interesa, i jašta da nema: kako može biti sukob interesa kad Jerko zaposli zeta rođenog brata, naravno da je njemu u interesu da zaposli bratovog zeta, nije Jerko budala da bi zaposlio nekoga tko mu nije u interesu.
Nikad zapravo rasprava Centralne izborne komisije o sukobu interesa nije bila kraća - dvije minute da se dokaže kako je Ivan zaista Mladenov zet, još dvije minute da se dokaže da je Mladen stvarno Jerkov brat, i na kraju minuta da se zaključi kako zet, dragom Bogu hvala, ne bi uradio ništa protiv interesa punca ni punčeva brata, i da prema tome nikakvog toga, kako se zove, sukoba interesa tu nema niti je ikad bilo. Da je Ivanov interes bio u sukobu s Jerkovim, jebiga, ovaj bi ga prvi najurio. Nisu Lijanovići onakvu firmu napravili dopuštajući u familiji sukobe interesa.
Tri godine kasnije, eto Jerka Ivankovića Lijanovića opet na optuženičkoj klupi. Tuzlansko kantonalno tužilaštvo otkrilo, biva, da je ministar poljoprivrede zajedno s ortacima iz Kladnja, Čelića i Tuzle pune četiri godine, sve od 2011., seljacima i proizvođačima dijelio državne poticaje za uzgoj i izvoz šljiva i krastavaca, pa uzimao od njih pola toga novca natrag.
Uistinu epohalno otkriće! Cijela država već godinama govori o tome kako Lijanović poljoprivredne poticaje dijeli po sistemu pola-pola - nešto po prilici kao održiva financijska piramida - od Posušja do Kalesije nema valjda seljaka koji nije dobio ponudu koja se ne odbija, puni rakijski kazani šljive i krastavca, puna Evropa šljive iz Gradačca i krastavca iz Gračanice: jedan uzgajivač lubenica iz Čapljine dobio od Lijanovića poticaj za šljive, pa uvjerio inspekciju da su njegove lubenice zapravo velike šljive, izrasle tolike baš zahvaljujući poticajima - hvala našemu Jerku đe čuo i đe ne čuo - samo još zelene. Drugoga jednog, švercera iz Kaknja, uhvatilo pak s poticajima za krastavce i šleperom banana, pa urednim papirima dokazao da su banane zapravo krastavci. Samo još žuti.
Bila je to najstroža javna tajna u Bosni i Hercegovini, svi u državi, ili barem svi osim par ljudi u tužilaštvu, godinama su znali za ministrov biznis s dijeljenjem državnih poticaja, nije u cijeloj Federaciji bilo javnije tajne - samo je još tajna visočkih piramida bila valjda javnija od tajne Lijanovićeve održive financijske piramide - pa ipak je godinama ta stvar funkcionirala kao švicarska ura.
Nikome u tužilaštvu nije bilo sumnjivo to što su 2011. godine iste poticaje dobili isti ljudi kao i 2010, ni to što isto kao i lani ne umiju objasniti gdje im je nestalo pola tog novca. Nikome u tužilaštvu nije bilo sumnjivo ni kad su 2012. iste poticaje dobili isti ljudi kao i 2011, ni kad isto nisu umjeli objasniti gdje im je pola dobivenog novca, kao što nikome u tužilaštvu nije bilo sumnjivo ni kad su na isti način iste poticaje isti ljudi dobili i potrošili 2013. godine. Bila je to tek igra slučaja, drugdje možda i nevjerojatna igra slučaja, ali ne i u Bosni i Hercegovini, gdje slučajeva kao što je “slučaj poticaji” ima, eto, i za igru i za prvenstvo.
- Nevjerovatno - uzdahnuo je tužilac. - A ljudi ne vjeruju u visočke piramide!
Stvar je, međutim, ipak postala malo sumnjiva kad su na koncu 2014. na isti način iste poticaje isto dobili i isto potrošili isti ljudi kao i 2011, 2012. i 2013. godine. Našao se, eto, jedan u tuzlanskom kantonalnom tužilaštvu što ne vjeruje u visočke piramide, i Jerko Ivanković Lijanović opet se našao na optuženičkoj klupi. I opet će, nije odveć pametno sumnjati u to, biti oslobođen. Sukob interesa? Dok je pola-pola, nema sukoba.
Elem, došao federalnom ministru poljoprivrede Jerku Ivankoviću Lijanoviću kum pa ga zamolio da mu za zeta sredi poticaj za šljive. Naslijedio je, kaže, neku zemlju, pa eto da se ne zajebava i ne vuče mu se po kući. “Nema problema”, odgovorio mu Jerko, “pošalji Ivana kod mene, dat ću mu nešto, pa pola njemu, pola meni.”
Joj, znam, veli mu ovaj, ali to je mnogo para za mladog čovjeka, iskvariće se, daj mu malo manje, tek da nauči da zarađuje. “Dobro”, odgovorio mu Jerko, “može šezdeset-četrdeset.”
Jooj, to je dobro, opet će brat, ali i to je njemu mnogo, ja bih da se nauči životu, daj mu, veli, deset posto, dosta mu je to.
“E jebiga, buraz”, odgovorio mu Jerko, “za to će ipak morati da zasadi šljive.”
Bonus video:
