Ako se zaista desi da kultivisani prostor dvorišta Gimnazije „Niko Rolović“ bude sravnjen sa zemljom, i to pred očima djece koja ga koriste i koja na njega imaju svoje neoborivo pravo, što mislite, kako ćemo, pored tako jezivog pokaznog primjera, učiti tu istu djecu svim onim vrijednostima o kojima se u Strategiji Crne Gore za mlade toliko govori i u kojoj se naglašava da su mladi najveći resurs našeg društva? Zar mislite da ćemo uspjeti da ih uvjerimo kako je u životu važno opšte dobro, kako je važno čuvati prirodu i njegovati svoje životno okruženje, ili kako treba vjerovati u pravdu i za nju se boriti... Ne, ništa od svega toga neće biti moguće više, jer to su djeca koja će iz ovoga naučiti da ne postoji opšti interes, da ne postoji pravda, da je svaka borba uzaludna, da u društvu u kome žive na njih istinski niko ne misli, i da iz tog društva treba glavom bez obzira da pobjegnu. Koliko ih je već otišlo, koliko će ih još otići... Je li nam to cilj? Ili nas baš nimalo nije briga?!
Ipak, želimo da vjerujemo da je stvari moguće posmatrati i s druge strane - ukoliko pobijedi razum, pravda, zakon, i briga o najvećim resursima koje imamo, dakle, briga o djeci i o prirodi, onda će i cijela plemenita akcija mladih ljudi u Baru, dobiti još dublji smisao, i služiti na čast, ne samo građanima Bara, nego i opštinskim i državnim organima, koji bi u ovom slučaju pokazali diplomatski sluh da čuju glas svojih sugrađana, glas koji je dobronamjeran, stručan, objektivan, utemeljen u istini, i imun na sve političke šapate i svojatanja. Mudra vlast bi ovo morala imati u vidu, zarad svoje budućnosti.
Pa stoga, ne možemo da ne upitamo...
Zar je zaista toliko imperativno potrebno da nas nosioci ove zamisli ubijede da je loše dobro, da je crno bijelo? Kako, kad onaj unutrašnji ljudski osjećaj nedvosmisleno kazuje da najveći dio nas, zalagali se mi za izgradnju vrtića ili protiv nje, zna i te kako dobro da je crno crno i da je bijelo bijelo? To jest, da i po višoj i po zakonskoj pravdi gimnazijsko dvorište treba da bude i da ostane to što jeste, i da vrtić takođe što skorije treba da bude i da ostane tamo gdje mu je mjesto. Pa, kad taj unutrašnji glas tako jasno govori šta treba uraditi, zašto je, pobogu, toliko teško poslušati ga. Ta, sjećamo li se koliko smo puta u životu omanuli kad nismo poslušali sebe?
Jer...
Treba zaista smoći snage, i podići ruku prilikom odlučivanja o takvoj jednoj egzekuciji u srcu Bara. Treba izdati naredbu da viljuška bagera zagrabi i razmrska biće jednog legendarnog kruga, pa biće onog drugog, pa trećeg, pa onog velikog četvrtog, pa najzad treba zdrobiti i onaj najveći krug, zvani amfiteatar. Onda treba pripremiti testeru, uzeti je u ruke, prinijeti je stablu čempresa, polako zasjeći, onda sve jače i odlučnije... Treba. Zaista treba imati snage, i srca i kuražnosti, da možeš da uradiš sve to. Ali, treba i mirno zaspati poslije svega. Treba...
Autorka je profesorica u Gimnaziji "Niko Rolović"
Bonus video:
