Prastara legenda, još iz mnogobožačkih vremena, govori da je u vodama današnjeg buljaričkog polja živjelo opasno čudovište koje je terorisalo lokalno stanovništvo. Oni su redovno prinosili žrtve i molili se svojim bogovima za pomoć. Jednoga dana bogovi su ipak uslišili njihove molbe, bacivši sa nebesa ogroman kamen kojim su ubili čudovište. Taj kamen je bio, navodno, sadašnje brdo Gradac, jedino brdo u polju. Ova priča, naravno, simbolično govori o nekadašnjim patnjama stanovništva i njihovoj borbi protiv malarije.
U tzv. „Zlatno doba paštrovske samouprave“ koje je u vrijeme mletačke vlasti trajalo skoro 400 godina, poznato je da ovo polje predstavljalo žitnicu paštrovskog stanovništva, te se osnovano može predpostaviti da je i u tom periodu bilo radova na izgradnji kanala i isušivanju močvarnog zemljišta.
Prvi poznati podaci o inženjerskim poduhvatima na regulaciji postojećih potoka i kanala za navodnjavanje obradivih površina kao i za odvođenje tekućih (izvori i potoci sa okolnih brda) i atmosferskih voda u more, sa uređenim obalama izgrađenim u kamenu, datiraju iz vremena vladavine austrougarske monarhije, oni su jasno prikazani na katastarskim kartama iz tog perioda, a vrlo je vjerovatno da bi se i danas u stranim arhivima (Beč) mogao pronaći makar dio projektne dokumentacije.
Poznato je, takođe, da su u periodu između dva svjetska rata, prevozeći žito do mlinova na Rijeci Reževića, ovim kanalima plovile barke nekoliko stotina metara duboko u kopno, pa izuzev manjeg močvanog dijela u središnjem dijelu polja uz samu obalu, kojeg u narodu nazivaju Blato (isti naziv ima i u katastarskim kartama iz 1838.), ovaj prostor sigurno u to vrijeme nije bio plavna i močvarna oblast u mjeri kako to danas izgleda, pa samim tim ne može biti ekološki vrijedan i osjetljiv onoliko koliko se to ponekad neosnovano pokušava prikazati.
Krajem II svjetskog rata njemačke okupacione snage su, plašeći se eventualnog iskrcavanja savezničkih snaga, dobro bile utvrdile položaje duž buljaričke plaže, da bi neposredno pred povlačenje izvršile diverziju i minirale ušće glavnog kanala u more. Ostaci kamenih zidova ovog kanala su sve vrijeme bili vidljivi na samoj plaži. Poslijeratne vlasti su ubrzo probile novi otvor za oticanje vode iz polja - novi Jaz, tamo đe im je bilo najbliže i đe su mislili da će to biti cjelishodno. Nažalost, iako je ovaj otvor izgrađen samo nekih 200 m sjeveroistočno od nekadašnjeg, to se ubrzo pokazalo pogrešnim, jer je isti, bez prave zaštite od strane rta Dubovica, bio prekomjerno izložen dejstvu talasa i morskih struja, pa ga je zatrpavalo i najmanje jugo.
Tako su otežano oticanje vode iz polja, odnosno nemogućnost pravovremenog oticanja, a potom i dugogodišnja nebriga o ovom pitanju, doveli do toga da su nekadašnji plovni kanali, godinama zasipani nanosom zemlje i pijeska sa okolnih brda, postali nedovoljni da prime i odvedu u more veće količine vode za vrijeme kišnih perioda, koja se zatim, zajedno sa muljem i zemljanim nanosom razlivala po susjednom zemljištu, praveći tako na vještački način močvaru mnogo većih razmjera nego što ona to u stvari jeste.
Današnji nadobudni zaštitari i ekolozi, kako oni u državnoj administraciji, tako i oni u civilnom sektoru, trebali bi znati da se prema programu zaštite životne sredine UN (World Conservation Monitoring Centre) za definisanje kategorija upravljanja zaštićenim oblastima, termin „močvarno zemljište“ odnosi na „zemljište čije je zasićenje vodom dominantni faktor koji opredjeljuje prirodu korišćenja zemljišta i vrste biljnih i životinjskih zajednica koje žive u zemljištu i na njegovoj površini“. Budući da najveći dio „močvarnog zemljišta“ u Buljarici presuši tokom većeg dijela godine, ono sigurno ne ispunjava pomenute kriterijume. Riječ je, dakle, većim dijelom, ne o autohtonoj, već o „sezonskoj, periodičnoj močvarnoj površini“, koja ne predstavlja prirodni ekosistem.
Čemu onda tolika nervoza u reagovanju od strane pojedinih, uključujući čak i javno pozivanje inspekcijskih organa, kao da nemaju zbog čega drugog reagovati u Crnoj Gori, zbog jedne više nego korisne inicijative grupe građana ispred MZ Buljarica da se, uz pomoć opštine Budva, nakon 74 godine, ponovo probije urušeni izlaz kanala za odvod vode iz polja u more? Što to oni ovdje uopšte štite? Ne pokušavaju li možda na taj način da sa sebe skinu odgovornost za dugogodišnju nebrigu i njene posljedice, koje nijesu baš male?
One se u prvom redu ogledaju u tome što su nekad obradive površine pretvorene u leglo žaba i komaraca. Avionski snimci iz 1965, a zatim i dopune iz 1982, rađeni za potrebe izrade novog katastra, koji je nakon javnog izlaganja usvojen 1995, jasno pokazuju da je najveći dio zemljišta u danas nepristupačnoj „močvari“ imao sasvim drugačiju - poljoprivrednu namjenu. O svemu tome ćute i jedni i drugi.
I danas gotovo svakodnevno, počevši od polovine avgusta, a to se ponavlja iz godine u godinu, „lovci“ pale trsku kako bi obezbijedili vodene površine za slijetanje ptica selica, iako se zna da najveći broj njih (tzv. „male patke“), pristiže tek u vrijeme lovostaja?! Vatrogasci uvijek moraju biti pripravni, jer, uz buru, često puta požar zna da ugrozi ne samo biljni i životinjski svijet u samom polju, posljednjih dana čak i prirodnjake koji prstenuju ptice, već i obližnje kuće i maslinjake, kao i nepristupačnu gustu mediteransku prašumu obližnje Dubovice, koja se, srećom, upravo zbog svoje gustine, gasi sam od sebe. I o tome niko nikada ni riječi?
Da, na sreću, u polju ima još i jegulja, i pored toga što je njihova veza sa morem desetinama godina bila onemogućena ili otežana, i iako se zna da su ne tako davno preživljavale pravi pomor višegodišnjim učestalim pražnjenjem kamiona sa garbitom iz obližnjeg industrijskog pogona („Kisikana“) u kanale buljaričkog polja! Ne sjećam se da je zbog toga bilo ko reagovao.
Najnegativnija posljedica se svakako ogleda u tome što je, zbog zatvaranja jednog potoka, gotovo trećina buljaričke plaže, njen južni dio, još unazad više od pedeset godina, postala najobičniji kamenjar! Zato cinično zvuče stalna podsjećanja nadležnih, i jednih i drugih, pogotovo je to postala omiljena poštapalica novinara koji o tome pišu, da je buljarička plaža još u 60-im godinama prošlog vijeka stavljena pod zaštitu države kao spomenik prirode. Kao da, uostalom, to tada nije bio slučaj i sa drugim velikim plažama na crnogorskom primorju?
Iz JP „Morsko dobro“ više puta su posljednjih godina najavljivali izradu studija koje su trebale ustanoviti uzroke za nestanak pijeska sa plaža, pogotovo onih na budvanskoj obali (Mogren, Petrovac...), kao i mjere za otklanjanje takvih posljedica. Rezultat je bio, a to smo znali i ranije, da pijesak nestaje zbog zatvaranja potoka koji zemljanim nanosom prihranjuju plaže, usljed enormne izgradnje objekata u naseljenim mjestima, a dijelom i zbog izgrađenih obalnih zidova čime se u dobroj mjeri onemogućavao rad talasa na formiranju plaža. Bilo je tu i prijedloga da plaže treba zaštititi, postavljanjem podvodnih sprudova koji bi razbijali rušilačke talase, po uzoru na susjednu Italiju i druge mediteranske zemlje. Činjenica je, međutim, da takvih intervencija još nema ni na vidiku, pa i zbog toga niko ne postavlja pitanja.
Nedavno je u jednom intervjuu, upravo autor pomenutih studija, uvaženi prof. Petković iz Beograda, ne zapitavši se do sada, bar ne javno, za razloge odustajanja od rješenja koje je predlagao, otkrio da se svojevremeno, zbog korišćenja pijeska i šljunka sa buljaričke plaže za potrebe izgradnje petrovačkih hotela, sjeverni dio plaže u Buljarici nikada nije oporavio, što je, u najmanju ruku, problematičan zaključak.
Poznato je, doduše, da se pijesak sa plaža koristio za izgradnju objekata i koju stotinu godina unazad, pa i u vrijeme koje prof. Petković pominje, kada to čak i nije bilo zabranjeno. Međutim, onu poželjnu ravnotežu, stalnim prihranjivanjem sa novim zemljanim materijalom, uvijek su održavali postojeći potoci. Ondašnja država je sigurno bila ozbiljna u vrijeme kada su građeni ne samo petrovački, već i na desetine hotela na obali nekadašnje države, o čijem značaju je danas suvišno govoriti, urbanističke planove su radili najbolji domaći i strani stručnjaci, te hotele su projektovali vrsni arhitekti i gradili ih renomirani izvođači, pa je tada bilo nezamislivo da se hoteli i drugi objekti mogu graditi na postojećim potocima i atmosferskim kanalima, kao danas!
Upravo na tom sjevernom dijelu plaže danas postoji još aktivan potok Slatava, donoseći ranije i otpatke sa deponije na brdu iznad Buljarice, srećom već duže vremena zatvorene, a u posljednje vrijeme i nešto otpadnih voda iz okolnih objekata, ali i ogromne količine zemljanog nanosa kojim se prihranjuje plaža, pa baš na tom njenom dijelu već godinama uživa na hiljade kupača. Profesoru, takođe, vjerovatno niko to nije rekao, ali sve što je svojevremeno uzeto sa buljaričke plaže za potrebe izgradnje nekadašnjih hotela, kasnije je vraćeno na lice mjesta. Naime, poslije katastrofalnog zemljotresa 1979, sav materijaj od rušenja tih istih hotela, kao i od mnogih drugih objekata, uključujući i materijal od iskopa za izgradnju novih objekata, nažalost i uz druge otpatke sa raznih gradišta, lagerovan je obodom središnjeg dijela plaže, pa kako ovaj nasip već godinama zapljuskuju veći talasi, to se i ovdje ponovo formirala plaža, koju još uvjek koriste samo rijetki turisti i poneki Podgoričani.
Na osnovu svega navedenog, bilo bi dobro kada bi ekolozi u društvu tako uzvišenog naslova („Crnogorsko društvo ekologa“), a i mnogi drugi, konačno počeli da se na drugačiji način odnose prema ekološkim, ali i ostalim problemima buljaričkog polja i njegovog pripadajućeg mora i podmorja. U protivnom, doživjeće da bogato opremljene publikacije koje izdaju i promovišu, sa snovima o egzotičnim vrstama ptica i zmija, o davno izumrlim vidrama, pa čak i mungosima, čije je navodno stanište na ovom prostoru, služe jedino njima. Možda bi za početak mogli, iz sredstava kojima se finansiraju, uraditi i neki manji projekat za sanaciju i rekonstrukciju obala prokopanog kanala. U tom slučaju bi i nadležni iz JP MD sigurno bili manje bojažljivi kada obećavaju finansiranje daljih radova.
O tome kako su se svi dosadašnji prostorni i urbanistički planovi, počevši još od Generalnog plana „Južni jadran“, gotovo na identičan način odnosili prema problemu močvarnog zemljišta u Buljarici, svi sem ovog posljednjeg („PPPN za obalno područje“), koji to pitanje skoro da nije uopšte tretirao, o neregulisanim otpadnim vodama zbog čega je danas dobar dio Buljarice, i to onaj naseljeni, pretvoren u ogromnu septičku jamu, o tobožnjoj zaštiti mora i podmorja koja traje već osam godina i koja uključuje „obalnu oblast između Skočiđevojke u Reževićima i Crnog rta prema Sutomoru, koja zahvata približno 12 kilometara obale, u čijem su središtu ostrva Katič i Sv. Neđelja, nekada važna prirodna mrijestilišta raznih vrsta riba“, o blagodeti koju uživamo zato što u našem podmorju raste trava posidonia oceanica (murava), o skuterima koji daju pun doprinos zaštiti tog podmorja i koji, iako ih ne prepoznaje nijedan propis, umnogome upotpunjuju našu turističku ponudu, kao i o dosta toga još – možda nekom drugom prilikom.
Autor je arhitekt iz Petrovca
Bonus video:
