Da li je Crna Gora tijesna za sve nas? Ne, nije! Kada bi njene kamene gromade oživjele, kako to samo u mašti ljudi u tuđini biva, prigrlile bi svu djecu crnogorsku, moleći ih da je ne napuštaju. Krš goli bi se u ravnicu pretvorio i mnoge dične planine unizile, da svojoj djeci prostor za život stvore.
Razlozi za privremeno ili trajno napuštanje Crne Gore, od iseljenja perojskih Crnogoraca do danas, uvijek su bili isti ili slični: loši uslovi života, uzrokovani prirodnim i ljudskim faktorima, primjereni svakom vremenu i svakom stepenu razvoja društva.
Oni koji odlaze, u drugim sredinama obezbjeđuju sebi egzistenciju i ostvaruju ciljeve koje u zavičaju nijesu mogli da ostvare, dok privilegovani, koji ostaju da žive u Crnoj Gori, upravljaju njome i uživaju u komforu koji im iseljenici svojim odlaskom stvaraju.
Svaki čovjek, ma koliko žudio za promjenama, odlaskom iz zavičaja postaje gubitnik na duži rok. Žan Ameri je zapisao: „..Nema novog zavičaja. Zavičaj je zemlja djetinjstva i mladosti. Ko nju izgubi uvijek će biti izgubljen, pa sve i da nauči da se u tuđini više ne tetura kao pijan, nego da sa kakvom takvom sigurnošću stupa po njenom tlu..“
Poslije II svjetskog rata industrija je ispraznila crnogorska sela, što je u tim godinama odgovaralo i internim migrantima i državi. Šezdesetih godina XX vijeka SFRJ je „izvezla“ dio nekvalifikovane radne snage u države Zapadne Evrope, čime je zadat posljednji udarac ruralnim područjima, kojima se danas ne može udahnuti život.
Oni koji su studirali izvan Crne Gore, rado su se skrasili u mjestima školovanja, izuzev rijetkih fabričkih stipendista. Pedagoška akademija u Nikšiću školovala je nastavnike za BiH, koji su se 90-ih godina vratili u domovinu, u zvanju „raseljenih lica“.
Za razliku od davnih iseljavanja u Ameriku, Kanadu, Srbiju.., kada vladari nijesu mogli uticati na sušne, gladne godine i ratove u okruženju, današnja crnogorska vlast, kroz duge decenije vladavine, stvorila je sve pretpostavke za interne migracije i iseljavanje stanovništva, pojedinačno i porodično, privremeno ili trajno.
U Crnoj Gori je više univerziteta nego fabrika, pa u svijet, pored bivših radnika, mahom odlaze školovani mladi ljudi, lišeni mogućnosti da se ostvare u svom zavičaju i daju doprinos razvoju društva.
„Multipraktik“ kadrovi iz vladajuće garniture sele se iz fotelje u fotelju, od Vlade, preko Skupštine, do direkcija, uprava, upravnih odbora i univerziteta, dok su novozaposleni isključivo njihovi srodnici, članovi vladajućih partija i djeca kumova i prijatelja iz razgranate „tajkunske mreže“.
O revitalizaciji fabrika i poljoprivrede, te stvaranju uslova za razvoj nauke u Crnoj Gori možemo samo da sanjamo. S obzirom da je vlast „čvrsta na svom putu“, mnogi građani nužno biraju svoj put, makar odlazili u neizvjesno.
Savremene tehnologije približavaju kontinenate i države, ali udaljavaju ljude i čine da žive „život manjeg emocionalnog intenziteta“. Koliko god da je privlačan zov daljine, teško je zavičaju reći „zbogom“!
Bonus video:
