Na granicama Evrope vlada potpuni haos: rijeka migranata teče bez prestanka. Mirovnog plana za Siriju nema, Saudijska Arabija i Turska uvlače Evropu u njihove ratove. Njemačka reaguje diletantski i provocira cijepanje EU.
Godinama je njemačka spoljna politika u suštini bila ministarski turizam o državnom trošku: dilomatija sa koktelima, Gete Institutom i dijeljenjem čekova: štafaža jedne države skoro bez problema i bez neprijatelja, a njemački ministri spoljnih poslova prijateljski produkti beznačajnosti, koji su se bili fino ugnijezdili u taj udobni, opušteni zapećak svjetske istorije. Ali, ta vremena su prošla. Iznebuha vitla ledeni orkan politike moći, ratova, konflikta kultura i borbi za preraspodjelu iznad razmažene Njemačke.
U Rusiji sabljom zvecka caristički Vladimir Putin u svom neo-imperijalnom stilu i otvara rat za ratom. U Turskoj je Redžep Tadžip Erdogan etablirao jedan agresivni neo-sultanat, Saudi-Arabija i Iran se bore za prevlast nad Bliskim istokom, zbog čega u plamenu sagorijevaju Sirija i Irak. A uz sve to moderni islamizam unosi svoj teror direktno u Evropu. Obodi cjelokupnog islamskog svijeta se kupaju u krvi, što milione izbjeglica inspiriše da pregaze Evropu.
Horizonti njemačke spoljne politike ne samo da su se pomutili, nego se zamračuju u gavransko crnilo. Odjednom je spoljna i bezbjednosna politika postala bitna, čak važna za preživjeti. I tačno u takvom momentu se njemačka i evropska politika pokazuju kao sramotno slabašne. Njemačka se ponovo - zapostavljajući sve što je morala da nauči iz svoje istrorije - odlučila za sopstveni, specijalni put kad je odlučila da otvori kapije za migrante i time uvalila Evropu u tešku migrantsku krizu.
Sa jedne strane Berlin divlje otvara granice i psuje po susjedima, koji ne žele da urade isto. Sa druge strane, Berlin nema nikakav mirovni plan, nikakvu strategiju zaštite, nikakvu poziciju prema novim prijetnjama: Evropa je u međuvremenu ostala bez spoljnih granica. Kapije Grčke su tako široko otvorene, da djeluju kao neodolivo inspirativna pozivnica za milione ljudi u novovremenoj seobi naroda.
Spoljna politika Berlina i Brisela je u toj mjeri slaba da se čak ne usuđuje ni da otvoreno govori sa odlučujućim akterima sirijske propasti. Turska i Saudijska Arabija potpiruju rat u Siriji i šalju istovremeno napaćene ljude ciljano ka Evropi. Rijad - iako je susjed, superbogat i nije kriv - nije prihvatio ni jednu izbjeglicu, nego otvoreno vidi seobu naroda kao put za islamizaciju Evrope: Rijad ne finansira izbjegličke logore, ali finansira sistematsku gradnju džamija po Njemačkoj.
I do tako Rijad i Ankara čvrstim djelovanjem provode nasilnu politiku, Njemačka se uljuljkava u naivnoj kulturi dobrodošlice. Samo, time neće riješiti ogromne probleme ove migracione krize. Ne samo da neće riješiti, nego će ih i pogoršati.
Evropi je potrebna jedna uredna mirnovna politika na Bliskom istoku, potrebno joj je savezništvo sa Rusijom u sirijskom pitanju, a prije svega joj je potrebno ono što je nasušna potreba svake države: bezbjedne spoljne granice. Ali čemernoj diplomatiji do sada nije uspjelo ni da uredi interne dogovore oko postupanja sa migrantima. Štaviše: EU je izložena prijetnji rascjepa, a sve zbog njemačkih visokomoralnih nadrispoznaja.
Savezna kancelarka je ipak objavila da namjerava da uđe u razgovore sa šefom sirijske države, Bašarom al Asadom, a zbog rješavanja krize u Siriji. Napokon biva makar naznačena ova spoljnopolitička neophodnost. Ali ko je to uradio ? Kancelarka, jer njen ministar spoljni već nedeljama odmara glas i vrlo čudnovato igra sporednu ulogu u scenama okolišnog diplomatskg haosa.
„Mora se razgovarati sa mnogo igrača, među njima i sa Asadom“, kazala je Merkel posle sastanka EU na vrhu u Briselu. Ali to znači i da ostali igrači u regionu moraju biti uključeni: Iran i Saudijska Arabija. Što je posve ispravno: jer, krajnje je vrijeme za odlučnu mirovnu inicijativu Berlina. Ali to će značiti i ulazak u vrlo neugodne stvari: savezništvo sa Putinom, svađu sa Saudijskom Arabijom, jasni tekst sa Turcima, dil sa diktatorom Asadom, zatvaranje granica Grčke, puno para za smirenje i pomalo oružja.
Nova njemačka spoljna politika mora da ode sa koktela i da se uputi u pozadinske prostorije vojnika. On će ponovo morati da se orijentiše prema interesima i odgovornosti a ne, kao do sada, prema flaši šampanjca.
Autor je bio glavni i odgovorni urednik dnevnog lista Die Welt, političkog časopisa Cicero i nedjeljnika Focus
(Handelsblatt) Prevod: M. Vuletić
Bonus video:
