Poslednjih mjeseci smo svjedoci takozvanog prekomponovanja političke scene ili usitnjavanja političkih partija, osim vladajuće, a time i ukrupnjavanja političkih problema i mogućnosti njihovog rješavanja na demokratski način tj. kroz izborni proces.
Ovo proizvodi interesantne okolnosti sa aspekta analitičara i bilo bi jako zabavno posmatrati tu socijalnu dinamiku, da situacija nije zabrinjavajuća u socio-ekonomskoj sferi.
Ne postoji nijedan ozbiljan politički subjekt na prostoru Crne Gore kome nijesu puna usta NATO integracija, bilo da se zalaže za ulazak u tu alijansu, bilo da je oponent takvom stavu. No u vezi sa ovim previđaju se čini se, na prvi pogled, neke „sitne stvari“.
Naime govori se o ciljevima koje moramo postići u sektoru bezbjednosti i u poglavljima koja se tiču korupcije i organizovanog kriminala, pravosuđa, ljudskih prava itd. A šta je sa moralnim vrijednostima koje su, ili bi bar trebalo da budu, uslov i konstituent demokratije i demokratskih procesa i demokratskog načina vladanja.
Moralni imperativ je, bar u filozofiji, (koga danas interesuju moralni principi u načinu vladanja) unutrašnje čovjekovo načelo, prema kojem on usklađuje svoje postupke. Još je Platon o tome govorio kao o "najvišem Dobru", ne definišući ga, ali tvrdeći da je "pravičnost dati svakome ono što mu pripada" i da postoji samo jedan moralni zakon koji važi za sve pojedince u državi.
Najpoznatiji predstavnik njemačke klasične filozofije i njen rodonačelnik Kant je to definisao kao jednu vrstu kategoričkog imperativa: "Postupaj samo prema onom načelu za koje ujedno možeš htjeti da postane opštim zakonom". To znači da čovjek svojom slobodnom voljom mora usklađivati svoje djelovanje na taj način da njegove lične etičke pobude, to jest njegova načela, uvijek i u svakoj prilici mogu postati opštim zakonom čovječanstva. Ovo bi se trebalo posebno odnositi na one koji vladaju.
A kakva je situacija kod nas u pravno-političkom životu i praksi? Vlast u Crnoj Gori, na osnovu koalicionog sporazuma, vrše DPS i SDP, imajući potpunu autonomiju pri izboru svog kadra, odnosno personalnih rješenja koja zastupaju njihove stavove u ostvarivanju ciljeva. Dešavanja u Socijaldemokratskoj partiji, prije, za vrijeme i neposredno posle kongresa jasno su istakla razlike i zaključak da postoji samo jedan SDP i da ima samo jednog predstavnika u Vladi CG.
U periodu dok se čeka NATO pozivnica trebalo bi dati odgovore na neka pitanja koja su sama dešavanja u SDP-u i DPS proizvela.
Jedno od pitanja je legitimitet Vlade nakon održanog Kongresa SDP-a i s tim u vezi nastojanje DPS-a da u sastavu Vlade i dalje zadrži dva člana koji više ne pripadaju partiji sa kojom imaju koalicioni sprazum koji još uvijek važi? Da li će se politička korupcija koja je na neki način postala način vladanja (nelegitiman) u Crnoj Gori instalirati i biti osnov vladanja crnogorske Vlade u periodu očekivanja NATO pozivnice? Da li takva Vlada ima pravo da očekuje da bude u zajednici NATO država gdje su demokratska pravila vladanja preduslov za članstvo? Da li u zemljama koje konstituišu NATO, čiju pozivnicu čekamo, postoji ovakvo ponašanje i da li kod njih vladaju moralni imperativi ili vlast po svaku cijenu? Da li ih obavezuju koalicioni sporazumi?
Da li je moguća takva zamjena teza, da oni koji apsolutno ne prihvataju navedenu vrstu moralnog imperativa, svoju funkciju i zahtjev da je napuste poistovjećuju sa napadom na državne interese ili se tu radi o poistovjećivanju državnih interesa sa ličnim? Da li sadašnja medijska haranga, koja umnogome podsjeća na neka, mislili smo davno prošla vremena, u kojima se i neki trećeešalonski funkcioneri upuštaju u analizu stanja na državnom nivou i napad na lidere SDP-a i samu partiju, obezbjeđuje demokratski ambijent za odlučivanje?
Postavimo i jedno hipotetičko pitanje: šta bi se desilo da su potpredsjednik i ministar iz redova DPS-a napustili tu partiju i osnovali novu? Da li bi i dalje bili na funkcijama u Vladi? Ko zna odgovor? Zašto bar javnost ne traži primjenu onog moralnog imperativa sa početka ovog teksta?
I na kraju radi objektivnosti i različitog viđenja stvari navedimo još neke mogućnosti vladavine kroz citate i principe u vladanju koje je iznio italijanski političar, književnik, istoričar, vojni pisac Nikolo Makijaveli.
On je smatrao da svak, pa tako i vladar, ima jednu količinu moći, a cilj jeste da se ta moć što je moguće više uveća. Pri tome vladar mora biti izvan uobičajenih moralnih kočnica (moralni imperativ), što znači da moral i politika nemaju i ne mogu imati nikakvih dodirnih tačaka. Sve što uvećava moć i vlast jeste ispravno primjenjivati.
Lako je zaključiti čijim postavkama smo bliži, a da li smo to i htjeli i da li je to interes ovog društva, ostaje svima nama za razmišljanje i reagovanje, u granicama svojih mogućnosti, da se situacija popravi.
Bojim se da se vladar ne preigra...
Bonus video:
