Pavle Kalinić ima jedno od najljepših radnih mjesta, ne samo u Zagrebu, ne samo u Hrvatskoj. Ili ga je barem imao do početka ove izbjegličke krize. On je pročelnik Gradskog ureda za upravljanje u hitnim situacijama. Čime se, međutim, bavi(la) ta časna institucija? Odgovor na ovo pitanje lako ćete pronaći, premda nisam siguran da će vas zadovoljiti.
Dakle, dotični ured izrađuje planske, opće i pojedinačne akte - ma što god to značilo - rukovodi, koordinira i zapovijeda operativnim snagama, provodi operativne mjere i aktivnosti te obavlja druge poslove. Je li vam sad jasnije? Naravno da nije. Zlurad netko mogao bi zaključiti kako je prostor djelovanja Ureda za hitnost - sve, ali ništa.
Kriza samo u radno vrijeme
No, kada s metajezika birokracije prijeđemo na svima razumljiv žargon prakse, stvari postaju nešto jasnije. Institucija o kojoj je riječ jedna je od onih za nedajbože. Pogodi li Zagreb neka strašna nesreća - milenijski potres, razorni požar, katastrofalna poplava, invazija svemiraca... - na Uredu je da pokuša olakšati muke preživjelih stanovnika. Ili, svjedočimo ovih dana, ako se prema metropoli sruči val očajnih migranata, da ih efikasno i dostojanstveno udomi.
Zanimljivo, premda u svom naslovu ta prevažna institucija gordo nosi atribut hitnosti, njezino službeno radno vrijeme dovodi u sumnju deklariranu žurnost. Ono je, naime, klizno: počinje između 7.30 i 8.30 te završava između 15.30 i 16.30. To će reći da djelatnici Ureda očekuju da se potresi, požari, poplave, invazije svemiraca i najezde izbjeglica događaju isključivo u uredovno vrijeme, s punom sviješću da negdje između dolaska na posao i povratka kući zaposlenici imaju pravo na polusatnu pauzu za gablec, tijekom koje je također savršeno neuljudno režirati strašne, kataklizmične nesreće ili humanitarne krize.
Ured za hitnost zapravo se sve ove godine komotno mogao zvati Kancelarijom za čekanje. Još od travnja 2008. Kalinić i suradnici strpljivo su križali datume u kalendaru, iščekujući strahotu koja je, bogu hvala, glavni grad uporno zaobilazila. Kako će se nositi s aktualnom izbjegličkom krizom, ostaje nam tek vidjeti.
No, jedna je stvar neobično zanimljiva. Premda, kako vidimo, ima (ili je imao) sjajnu sinekuru, gospodin pročelnik oduvijek je bio strašno nezadovoljno čeljade. Prvi put se uzrujao kad je od gradskih otaca zatražio da mu kupe oklopno vozilo, bespilotnu letjelicu, helikopter i mnoga druga tehnološka čudesa, a ovi su se hladno oglušili na njegov skromni zahtjev. Jednom drugom prilikom, odgovorno pušući na hladno, zauzeo se da Zagreb dobije prostor za masovne grobnice i opet je dočekan s jednakom ignorancijom lokalnih vlasti. Treći put požalio se kako mu Ured posluje u neuvjetnim prostorima koji djelatnike stavljaju pred velike sigurnosne rizike.
Kalinić frustriran i neutješan
“Da Zagreb strese potres od četiri stupnja, u sekundi bi propali u podrum”, objasnio je inicijativu za bezodvlačnom selidbom iz Oktogona u neku armiranobetonsku zgradu. Tom zahtjevu ipak je udovoljeno, pa Ured danas posluje na novoj, solidnijoj adresi. Naravno, bilo bi u najmanju ruku neumjesno reći da su Kalinić i suradnici sve ove godine besposleno hvatali zjake u očekivanju apokalipse. Nekidan, kad se Zagreb zatresao, gospodin pročelnik po vlastitom je ponosnom priznanju na čak petnaestak lokacija umirivao prestrašene ljude. Paradoksalno, čovjek koji je te večeri učinkovito dijelio utjehu kao humanitarnu pomoć, sam je neutješan. Svoju frustraciju ovako je objasnio: “Dugoročno gledano Hrvatska će biti prisiljena prije ili kasnije, ako želi biti država, vratiti natrag vojni rok. Sve kako bi vojni obveznici mogli sudjelovati u civilnoj zaštiti. Danas imate generacije koje ne znaju napraviti šator ni nuždu vršiti u prirodi. Međutim, ljudi to neozbiljno shvaćaju.”
Potpisnik ovih redaka pripada generaciji koja nije utekla milosti vojne obuke. Cijelu godinu dana Savezni sekretarijat za narodnu obranu velikodušno me hranio i oblačio da bih savladao neke specijalističke vojne vještine. Na kraju se ispostavilo da su i JNA i moja švejkovska malenkost dospjeli u debeli minus: ja sam izgubio dvanaest mjeseci života, a oni barem dva kazana graha i nekoliko bočica DRNČ-a.
Naredba zastavnika prve klase
Zanimljivo, nitko od starješina kroz sve to vrijeme nije me ni pokušao obučiti učinkovitom pražnjenju crijeva u poljskim uvjetima, koristeći ograničene prirodne resurse u higijenske svrhe. Nekako intuitivno moja je malenkost shvatila uporabnu vrijednost komušine kukuruza i pritom zahvaljivala bogu što vojni rok guli u bogatome poljoprivrednom kraju, a ne, recimo, na tvrdoj stini neke surove planine.
Ne znam gdje je gospodin Kalinić služio vojsku, ni čemu su ga tamo podučavali, ali imam ozbiljnih razloga sumnjati da mu je neki zastavnik prve klase naređivao: “ Čučni , odruči, iščupaj list, zgužvaj, potegni, jednom, drugi put, treći... Ustaj, vojsko!” Kako bilo da bilo, inicijativu gospodina pročelnika s istančanim senzibilitetom za velike nužde vrijedi zabilježiti. Nikada do sada nismo, naime, imali prilike čuti da bi trebalo vratiti obvezu služenja vojnoga roka jer nam mladi naraštaji ne znaju kakati u prirodi.
Bonus video:
