VIŠE OD RIJEČI

Spomenici

Uprkos svemu, vjerujem da Tito zaslužuje spomenik u ovom gradu. On i ovaj grad su neraskidiovo vezani. Decenijama smo svi mi bili - Tito(građani)
292 pregleda 0 komentar(a)
josip broz tito, Foto: Boris Pejović
josip broz tito, Foto: Boris Pejović
Ažurirano: 12.01.2019. 22:13h

Svi pričaju o Titu, Matija nepoželjan, a policija može sve - kao da smo se vratili u osamdesete.

Spomenik Titu je, očekivano, polarizovao javnost, ali, za nekoga bi moglo biti nelogično da je sada titovski front značajno ojačan novom mladeži - koja nema pionirska iskustva, zapravo je rađana dok su nekadašnji zakleti Titovi đaci vodili surove međusobne ratove. U suštini - oni su u idealnoj protitovskoj poziciji - nemaju iskustvenu, već isključivo diskurzivnu komunikaciju sa Brozom i njegovim dobom. A tada stvari zvuče unekoliko drugačije, budući da je priča koju su čuli, nastajala u opozitu paklenoj realnosti ratova i pljačkaške tranzicije, kada se Tito, zapravo, bez svoje zasluge, činio sve veći i sve bolji...

I sve je to obilježeno duhom paradoksa - Broz jeste bio autoritarni lider, soft diktator, vrhunski demagog, ali u odnosu na današnje autoritarne lidere, diktatore i demagoge on djeluje kao Bah u odnosu na kompozitore ljetnjih šlagera i koračnica. Jeste oboje muzika, ali Bah je - Bah...

Uprkos svemu, vjerujem da Tito zaslužuje spomenik u ovom gradu. On i ovaj grad su neraskidiovo vezani. Decenijama smo svi mi bili - Tito(građani). Vjerujem da iz još jednog razloga Broz zaslužuje spomenik, ne samo u Podgorici. Taj je razlog, doduše, postao jesniji tek u novije vrijeme, tako da nema veze sa nostalgijom i ličnim utvarama toga tipa.

Naime, jedinih pedeset godina kada svi mi, „svi naši narodi i narodnosti“, nismo bili nečija kolonija i moneta za pokusurivanje velikih, to je vrijeme Brozove Jugoslavije. To je bila najozbiljnija državna tvorevina od dolaska Južnih Slovena na Balkan, i to će sve više biti vidljivo.

Ipak, umjesto tipično naše priče koja se na kraju uvijek svede na ja protiv tebe, i uglavnom brzo prođe, ustupi mjesto nekoj novoj histeriji, dilemi, istorijskom izboru između nas i njih, trebalo bi “izvući neke pouke”, kako se to govorilo u Titovo doba.

Postoji li spomenička politika u Podgorici i u Crnoj Gori? Sjećamo se - ne tako davno neki spomenici po Sjeveru morali su biti rušeni, navrat-nanos. Ko odlučuje o spomenicima? Očekivao bi čovjek da postoji neki sistem u svemu tome. Da postoji neka ideja o istorijskom dugu prema nekome ili nečemu. Što jesu prioriteti i vrednosno nesporni znakovi za današnju Podgoricu i Crnu Goru? Kako se dolazi do društvenog konsenzusa te vrste i da li je moguć...

U suprotnom, imamo ovo što imamo. Prava ilustracija današnje Podgorice, aktuelnog duha vremena bez stabilnih vrednosnih orjentira, a sa Kapitalom u pozadini svega, je upravo način na koji je ovaj grad dobio neke od svojih najružnijih spomenika - onaj Puškinu (koji cinizam - akademski kič ispred Centra savremene umjetnosti), ili spomenik Visockom. Oba spomenika su stigla kao dar ruskih investitora. Kao đinđuve za domorodce.

Ali, mimo formalnih spomenika, klasičnih kipova koji krase trgove i lijepe raskrsnice, postoji i druga vrsta spomenika. Naopaki spomenici, koji doduše, nekad mogu biti jednako istiniti kao i oni drugi. Takav je život, takvi su kaprici istorije. Dva takva detalja, kao naopaki „spomenik“ Titovoj epohi, dobili smo proteklih dana. Jeziva i primitivna ulcinjska policijska orgija, s jedne strane i teror podobnih sa druge.

Iako se u odnosu na Bećkovića nalazim na potpuno različitim poetičkim, vjerskim, nacionalnim pozicijama nemam sumnje da je ovo - opasna budalaština. U pitanju je glupost napaljenih patriota koja nanosi štetu Crnoj Gori. I još pravi nacionalnog mučenika od Bećkovića, koji će to zasigurno, majstorski iskoristiti. Kao što smo već vidjeli - mislio je da će „mrtav živeti u Crnoj Gori“. I treba da ih cepa na sitno, kad mu diletanti centriraju za spektakularne udarce. Ali, kakva je to ljubav nekad bila! Mislili su da je vaskrsnuo Njegoš.

Jasno treba reći - ne smije Crna Gora (baš ona, više nikad) niti jednog pjesnika da - ćera. Čak ni ako je on sam ekspert za - ćeranje.