Narodni heroj Ivan Milutinović izgubio je ulicu u Ulcinju. Prije toga je ovaj Podgoričanin izgubio i čitav grad na sjeveru Crne Gore nazvan imenom njegovim, pa što ne bi i jednu ulicu na jugu zemlje. Tako otprilike rezonuje današnji čovjek u potpunosti ravnodušan prema tekovinama NOB-a.
Nekadašnja ulica Ivana Milutinovića u Ulcinju sada nosi naziv Muja Ulćinakua. I u tome ne bi trebalo da bude ničeg spornog (izuzev izbacivanja Ivanovog imena iz najjužnijeg crnogorskog grada), pošto je Mujo, za razliku od Ivana koji se rodio u Stijeni Piperskoj kraj Podgorice, svijet ugledao baš u Ulcinju. Povrh toga i Mujo je, poput Ivana, ponio epitet narodnog heroja. Razlika je u tome što je Mujo poginuo u uniformi oficira vojske albanskog kralja braneći Drač od italijanskih fašista, dočim je Ivan poginuo u uniformi Titovog partizana od granate njemačkih nacista koji su bježali iz prethodno okupiranog Beograda.
Da li je onda u pitanju nekakav revizionizam čudesno utkan u brisanje Ivanovog imena iz naziva jedne ulcinjske ulice? Ili je pak najbitniji i presudni momenat upravo mjesto rođenja - kada je riječ o upisivanju Mujovog imena u naziv bivše Ivanove ulice? Odgovor nam djelimično pruža slučaj Mirka Srzentića koji je, baš kao i Mujo Ulćinaku, rođen u Ulcinju. No za razliku od Muja, Mirko je izgubio ulicu u rodnome gradu. Pitanje je samo iz kog razloga?
Mirko Srzentić je bio mlad student - antifašista koji je iskreno vjerovao u komunističku ideju borbe za pravedniji i bolji svijet u kojem će pored socijalne pravde vladati solidarnost među ljudima. Zbog te svoje vjere je i život izgubio na ulazu zgrade tadašnjeg Pravnog fakulteta u Beogradu, kada su ga pokosili kuršumi antikomunistički nastrojenih žandarma Kraljevine Jugoslavije.
(Ulcinjanin - Mirko Srzentić je izgubio život u istoj deceniji kad i Mujo Čakuli - Ulćinaku).
Nego da se ne zaboravi - ulica koja polazi od sadašnjeg kružnog toka u Ulcinju, vijugavo se propinjuć uz pinješke strane sve tamo do srušenog hotela Galeb, nosila je ime Mirka Srzentića. Sada je to Kosovska ulica. Valjda zbog toga što dosta turista sa Kosova dolazi u Ulcinj na kupanje. Zapravo, ne protivim se toliko tome što se džada duž koje su načičkani raskošni objekti za izdavanje apartmana, često na granici kič estetike i možda u određenom procentu slučajeva i bez građevinske dozvole, naziva Kosovskom ulicom. Protivim se brisanju imena Ulcinjanina Mirka Srzentića iz registra ulica njegovog rodnog grada! Da nevolja bude veća, čak su i slova koja tvore Mirkovo ime i prezime iznad ulaznih vrata gradske biblioteke prilično propala te je pitanje vremena kada će se i ulcinjski hram knjige drukčije nazvati.
Stoga u potpunosti razumijem Albance koji se protive lokaciji crkvice na Rumiji, oko koje se ovih dana sukobljavaju mišljenja u Crnoj Gori, pošto se i sam protivim činu Mitropolije crnogorsko-primorske. I to iz istog razloga iz kojeg se protivim budućoj lokaciji spomenika Skenderbegu u multinacionalnom Ulcinju. Jer po srijedi su slične logike - ona kojom se posredstvom crkvice na Rumiji narušava međureligijski sklad u Baru, i ona kojom se narušava međunacionalni sklad u Ulcinju - najprije brisanjem imena Mirka Srzentića i Ivana Milutinovića iz naziva ulica, a zatim i odlukom o postavljanju spomenika Skenderbegu na kružnom toku.
Nacionalizmi i vjerski fanatizmi (naročito oni koji služe sitnim politikantskim svrhama), višestruko su štetni - bilo da je riječ o srpskim, crnogorskim, albanskim, hrvatskim, bošnjačkim ili bilo kojim drugim. Stoga sam oduvijek smatrao da su ateisti, pogotovo oni internacionalne provenijencije, veći prijatelji vjerskih objekata od zagriženih (čitaj: fanatičnih) vjernika. Naime, svaki će vjerski fanatik ili fundamentalist, što mu dođe na isto, vlastiti vjerski objekat fanatično uzdisati u nebesa dočim će malo toga protiv imati da se tuđi sakralni objekti razore iliti dignu u vazduh. To ateisti internacionalne provenijencije nikada neće poželjeti niti jednom vjerskom objektu na kugli zemaljskoj. Razlog: oni vjerske objekte najprije sagledavaju kao kulturno-istorijske spomenike a zatim i kao artefakte civilizacije kojoj svi mi na ovom svijetu pripadamo. Bez obzira na pol, vjeru, naciju… Zato će ateista internacionalnih svjetonazora podrobnije i kvalitetnije izučiti različite religije nego što će vjerski fanatik uspjeti da izuči trećinu one jedne jedine - “svoje”. Jer, vjerski je fanatik fundamentalno lišen širine koju internacionalista svakako posjeduje, pa je stoga sveden na uzane vidike skučenog prostora u kojem obitava.
Prije gotovo trinaest godina je Mitropolija crnogorsko-primorska, uz pomoć helikoptera vojske Srbije i Crne Gore, spustila limenu crkvicu na vrh Rumije. Stanovnicima Bara je u tom trenutku takva akcija mogla izgledati kao klasično spuštanje NLO-a na planinski vrh, samo da nije bilo rečenih vojnih letjelica. Ubrzo je leteći objekat na Rumiji identifikovan kao vjerski objekat Srpske pravoslavne crkve i od toga doba se ne stišavaju priče o narušavanju međureligijskog sklada u barskoj opštini. Štaviše, te su se priče nanovo rasplamsale od kada su nedavno otpočeli radovi na oblaganju limene crkvice rumijskim kršom.
Komunalni inspektori su munjevito istrčali na vrh Rumije, kano onomad Roki Balboa na plato ispred filadelfijskog Muzeja umjetnosti, e da bi napisali kaznu nelegalnim graditeljima iz SPC-a. (Premda urbana legenda veli da su oni kaznu ispisali još u Baru ne želeći da rizikuju infarkt miokarda nepotrebnim veranjem uz planinu). Povrh toga je Mitropolija crnogorsko-primorska (koja je dio SPC-a), optužena da prisvaja prirodna bogatstva Crne Gore i da nelegalno gradi po planinskim vrletima, a sve u cilju narušavanja međureligijskog sklada u barskoj oštini. A da bi se potom krenulo i u ozbiljno razmatranje mogućnosti da se vjerski objekat na Rumiji sruši.
Lično smatram da to ne treba raditi (ovo iz mene progovara poštovalac svih religija i vjerskih objekata na svijetu bijelom), iz prostog razloga što je necivilizacijski rušiti bogomolje, pa makar i one od lima. Umjesto rušenja (ovo sad iz mene progovara čoek vaspitavan u internacionalnom duhu), predlažem da se tik pored srpske pravoslavne crkvice na vrhu Rumije smjeste i drugi vjerski objekti istovjetnih dimenzija - najprije vjerski objekat crnogorske pravoslavne crkve, a zatim i džamija te naposlijetku i katolička crkvica. Time bi međureligijski sklad u barskoj opšini (a i šire), nesumnjivo dobio krila a vjernici bi svake nedjelje imali mogućnost da se zajedno, ruku pod ruku i u najsvjetlijoj tradiciji bratstva i jedinstva, vodeći usput žustri međureligijski dijalog, ispenju na Rumiju i odaju počast Svevišnjem - svak u svojoj bogomolji. Tada bi možda shvatili da religije i nacije nijesu neprijatelji jedne drugima, te da međureligijske i međunacionalne trzavice jedino mogu pogodovati globalnom kapitalu i lokalnim političko-privrednim burazerima, te ideologijama bezgraničnog investiranja i bezgranične eksploatacije jeftine radne snage.
Investitorima, razumije se, ne smeta što se jeftina radna snaga cijepa na vjere i nacije (baš naprotiv - to im je baš milo), budući da su investitori, za razliku od ateista internacionalne provenijencije, takođe vjernici koji fanatično vjeruju u Mamona - božanstvo novca, bogatstva i pohlepe. Zato će oni bez problema srušiti crkvu, vrtić, školu, bolnicu i na njihovim mjestima sagraditi nelegalne komplekse apartmana ili banke za namicanje keš kreditnih omči oko vratova naivnih građana, odnosno legalne šoping-molove u kojima će rintati jeftina radna snaga svih vjera, nacija i boja. Pa kad se ovi jednog dana potuku zbog nacionalnih ili vjerskih samobitnosti (ventil je to za propuštanje egzistencijalnih napetosti), istog će momenta zaboraviti na višak neplaćenih obaveza i manjak ljudskih i građanskih prava.
I nije li na koncu pomalo licemjerno optuživati crkvene institucije (bez obzira koje), za nelegalne gradnje i prisvajanja prirodnih dobara države u kojoj nesputano cvjeta na hiljade cvijetova nelegalnog a profanog graditeljstva, i gdje strani i domaći investitori “legalno” (no ne i legitimno), prisvajaju prirodna bogatstva Crne Gore! Naročito duž Primorja poznatijeg po opštenarodnom nadimku „Javno morsko dobro“, i naročito pod velikodušnim blagoslovom onih koji su i uspostavili sistem dvostrukih aršina u kojem životarimo, a protiv kojeg se, prije nego je i uspostavljen, borio Mirko Srzentić. Ulcinjanin, internacionalista, čovjek.
Bonus video:
