ZAPISI SA UŠĆA

Bauk autoritarnog populizma

„Bauk kruži svijetom - bauk autoritarnog populizma. Autoritarni populizam je antiliberalan, antipluralan i antimultilateralan“. Ovako je berlinski profesor i politolog Miahel Cirn definisao ono što nam se dešava
76 pregleda 0 komentar(a)
kolumna, pisanje, Foto: Shutterstock
kolumna, pisanje, Foto: Shutterstock
Ažurirano: 27.10.2018. 13:09h

Vrijedjelo je pratiti Cirnovo predavanje u Beogradu. On je na poziv Fondacije Hajnrih Bel na Fakultetu političkih nauka prisutnima pokušao objasniti univerzalne mehanizme prema kojima širom svijeta na desnici narastaju pokreti i stranke koje dovode u pitanje osnovna načela demokratskih sistema.

Antiliberalni karakter tih pokreta Cirn vidi u njihovom nastojanju da vladavinu prava zamijene vladavinom većine. Manjinsku političku volju i manjinske populacije prema konceptu autoritarnih populista nisu zaštićeni univerzalnim pravilima. Zakon je to što većina hoće. Primjeri su brojni: Trampovo postavljanje svog sudije na vrh pravne piramide, poljske i mađarske korekcije zakona kojima se legitmiše upliv na pravosuđe i medije, Erdoganovo pretvaranje turske demokratije u autoritarni predsjednički sistem. Desne protestne partije učestvuju u vlasti u Italiji i Austriji, a u ostalim zapadnim demokratijama već su osvojile 15 i više posto glasova.

Višak demokratije

Antipluralan karakter je izrazit tamo gdje su autoritarni populisti na vlasti. Oni mašu toljagom većinske volje kako bi je predstavili kao jedinu legitimnu snagu u društvu. Svi ostali se imaju upodobiti ili su smetnja ostvarenju većinske volje. Manjinska mišljenja nisu nužna korekcija većinske samoljubivosti, nisu izraz pluralnog demokratskog modela. Proceduralna pravila koja u demokratiji onemogućavaju da se volja većine bez prigovora rigidno nametne za autoritarne populiste na vlasti su u suštini „višak demokratije“ koji pod hitno treba otkloniti. Takav proces se naziva deproceduralizacija. Ili urušavanje institucija.

Za autoritarne populiste i na međunarodnom planu postoji najprije nacionalni interes. Svaki sporazum koji bi sputavao nametanje sopstvene volje posmatra se kao nepotrebno ograničenje. Šta se Trampa tiču stanovnici pacifičkih ostrva koji će se ubrzavanjem klimatskih promjena podaviti u potopu? On neće da ograničava američku zagađivačku proizvodnju. Pa će tako da žrtvuje multilateralni klimatski sporazum.

Profesor Cirn je za ovakvu skicu svijeta ponudio i svoj ključ tumačenja. Osnovna linija sukoba je suštinski između komunitaraca i kosmopolita. Ekonomsko objašnjenje nam kaže da su gubitnici globalizacije na strani komunitaraca, a dobitnici na strani kosmopolita.

Transnacionalni socijalni kapital

To objašnjenje je nedovoljno - neke zemlje poput Turske i Poljske jesu dobitnici globalizacije, ali su tamo autoritarni populisti na vlasti. Profesor Cirn upozorava da desni populisti poput Berluskonija i Trampa jesu izraziti neoliberalni profiteri globalizacije. Socijalno-ekonomsko objašnjenje mora biti dopunjeno kulturološkim: postoji neka vrsta klasne svijesti sloja koji ne putuje autobusom već avionima kao i klasna svijest onih koji su zavičajci. I jedni i drugi čak mogu da žive u istom predgrađu, ali jedni su svojim poslom i statusom frekventno prikopčani za svijet, dok su njihovi narodnjački susjedi, koje Cirn naziva komunitarcima, kulturnim i socijalnim nitima vezani isključivo za zavičaj. Drukčije rečeno, jedni slušaju etno-džez a drugi etno. Prvi posjeduju transnacionalni socijalni kapital - česte boravke u inostranstvu, povezanost sa svijetom, strane jezike.

A drugi ne. Stoga je sintagma „politička korektnost“ u očima komunitaraca postala tehnika vladanja elita. Imperativ pristojnog ponašanja komunitarce samo sputava da izuste psovku rođenu u gnijevu zbog stvarne ili subjektivno doživljene skrajnutosti. Autoritarni populisti psuju u političkoj areni umjesto njih.

Politički okvir ovakve kulturne skice jeste „grijeh“ demokratskih elita da nisu u svoju političku računicu uvrstile komunitarističke socijalne slojeve. Da prevedemo na srpski: politički skorojevići sa „Roleksima“ zaboravili su gnijevne i nevidljive „zavičajce“.

Profesor Cirn konstatuje da kosmopolitska elita na međunarodnom planu govori razumne stvari, a kod kuće pokušava da ih opravda kao stvari koje nemaju alternativu ili čak kao nametnuta rješenja. Time one dodatno delegitimišu nadnacionalna, multilateralna tijela, od EU do UN-a. Oni bi prema njemu trebalo da budu ofanzivniji i - iskreniji. Ekonomski bi naugroženijem sloju trebalo ozbiljnim mjerama pomoći da stane na noge i to i na nacionalnom i na međunarodnom planu. A kosmopolitska elita bi morala da se oslobodi svoje nadmenosti.

Gdje smo mi u svemu tome?

Koliko se ova politička dijagnostika berlinskog profesora može prelomiti na našu lokalnu stvarnost?

Koliko se kod nas pojavljuje linija konflikta između kosmopolita i komunitarista? Da li su kod nas autoritarni populisti na vlasti ili vrebaju iz opozicije?

Najprije uzmimo Srbiju pod lupu. Sukob između komunitaraca i kosmopolita zvuči nam poznato. Kod nas su jedne zvali nacionalisti a druge mondijalisti. Samo što su u Srbiji mnogi mondijalisti postali nacionalni, a nacionalisti tobožnji evropejci. Od devedesetih do danas - to je moja teza - postoji kontinuitet populističke većine. Ratom i tranzicionim mukama se većina ljudi pronašla u ulozi deprivilegovanih gubitnika. U Srbiji je autoritarni populizam kod kuće. Samo što su se smjenjivale njegove forme i narativi. Milošević je bio plebiscitarni autokrata, dakle prototip autoritarnog populiste. Kada su se mase razočarane izgubljenim ratovima i neispunjenim nacionalno-socijalnim bajkama okrenule protiv njega, na kratko su povjerovale u neoliberalnu bajku. Drugosrbijanska analitika sama je došla do sintagme da poslije petooktobarskog obećanja nije došlo do šestooktobarskog ispunjenja. Razočarenje je kulminiralo povratkom evropski upodobljenih autoritarnih populista na vlast, koji su zanat ispekli devedesetih.

Balkanski autoritarci

Dakle, smjenjivale su se vlasti koje su dobijale većinu, ali se populistička matrica osvajanja vlasti i vladanja nije promijenila. Beogradska autoritarna politelita primjenjuje kameleonstvo slabijeg. Prema Evropskoj uniji postavlja se kosmopolitski, prema sopstvenim biračima komunitaristički.

S tim što je suština komunitaristička, a fasada kosmopolitska.

Antipluralistički model srpskih populista prepoznaje se u njihovom odnosu prema opoziciji i prema medijima. Politički porotivnici se sistematski kriminalizuju. Oni su neprijatelji. Autoritarni populisti na vlasti lijepo žongliraju kafanskim teorijama zavjere i frustracijom „zavičajaca“ usmjeravajući bijes na političku manjinu.

Djelovi opozicije koji pristanu na tu igru i uzvrate psovačkim načinom upadaju u zamku. Prvo, oni nemaju medijski prostor da zaista obrazlože svoje žučne izjave. Drugo, te izjave se u milionskom prežvakavanju medijskih prirepaka vlastodržaca pretvaraju u bumerang koji se govnav vraća pošiljaocu poruke pravo u čelo.

Ovdje je posebno važno sjetiti se trenutka hapšenje Miškovića. To je za Vučića bila medalja svetog Đorđa koji je kopljem probo aždaju. Aždaja, to su navodno bili tajkunizovana „žuta“ elita i svi „narodni neprijatelji“. Od tog trenutka Vučić je mogao da sprovede neoliberalni program svojih prethodnika, čak i radikalnije od njih, tvrdeći da se zalaže za običnog čovjeka i da je protiv štetočinske elite.

Probriselska agenda se ne uklapa potpuno u raster profesora Cirna. Međutim, i Vučićevo evropejstvo je populističkog karaktera. Ono se ne ogleda u vladavini prava ili korektnom uređenju medijskog prostora već u „briselskom dijalogu“ kao areni u kojoj se može profilisati kao patriota.

Država i dalje nije servis građana, pristup pravdi i poslu je i dalje partijska stvar, politički pluralizam je u medijima zamijenjen teškom bulevarskom pljuvačinom protivnika vlasti. Sve to znači da je Vučićevo evropejstvo taktička varijanta autoritarnog populističkog vladanja.

O Đukanoviću ovaj put ne bih. On je u svojoj političkoj karijeri virtuozno mijenjao ideologije, pa i nacionalno opredjeljenje, shvatajući odakle globalni vjetar duva. On je iliberalan, antipluralan ali još uspješniji od Vučića kao deklarisani multilateralista i atlantista. Takva vrsta kameleonskog pseudo lijevog populizma u uslovima minidržavnog klijentelizma zaslužuje posebnu studiju nekog poput profesora Cirna.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")