Prije svega sedam mjeseci predsjednik Rusije Vladimir Putin ponovo je izabran, četvrti put, dobivši 77% glasova. Ali, prema anketi koju je sproveo Ruski centar za istraživanje javnog mnjenja, Putin bi danas, navjerovatnije, dobio svega 47% glasova i za njega bi to značilo obavezu da učestvuje u drugom krugu izbora. To je opasna situacija i za Rusiju i za svijet.
Naravno, podaci iz anketa u Rusiji ne pokazuju uvijek realan odnos snaga. Ali tako oštar pad rejtinga je iznenađujući i to ne samo zbog toga što građani Rusije, koji dobro pamte surovo kažnjavanje disidenata u sovjetska vremena, često radije pozitivno govore o svojim rukovodiocima, ako ih neko pita za mišljenje.
Putin je prvi put postao predsjednik 2000. godine obećavši da će podići životni standard i obnoviti Rusiji status vodeće svjetske sile. Imao je sreće: cijene nafte odjednom su počele brzo da rastu. Istovremeno, on je počeo da se bavi preporodom SSSR-a, doduše pod drugim nazivom, ali sa istim akcentom - kontriranje američkom globalnom liderstvu i demokratizaciji u zapadnom stilu.
Od samog početka Putin se bavio cenzurom medija kako bi zaštitio svoju vlast, pa je svaki uspjeh, uključujući čak i rast cijena nafte, prikazivan kao njegovo lično dostignuće. Kako je rekao predsjednik Dume Vjačeslav Volodin 2014. godine: “Ako ima Putina - ima i Rusije; ako nema Putina - nema Rusije”.
Neuspjesi, prirodno, nikada nisu bili Putinova krivica. Ali kada je 2007. tempo rasta ekonomije počeo da usporava, a nivo društvene nejednakosti da raste, Putin je na Minhenskoj konferenciji o bezbjednosti održao govor u kojem je osudio SAD zbog njihove dominacije u svjetskoj politici i pretpostavio da je ulazak Baltičkih zemalja u NATO uperen protiv Rusije.
Odjednom se ispostavilo da se krivica za sve probleme u Rusiji može svaliti na novi hladni rat koji je navodno objavio Zapad. Deklaracija o nezavisnosti Kosova 2008. i rat Rusije sa Gruzijom još su više učvrstili Putinovu ideju o “opkoljenoj tvrđavi”.
Ipak, 2013. godine Putinov rejting pao je na rekordno nizak nivo - bio je čak niži nego današnji. I onda je Putin izvukao moćnije oružje, u početku metaforički, a potom i doslovce. Nakon upečatljivog nastupa ruskih sportista na Zimskim olimpijskim igrama u Sočiju 2014. (zahvaljujući moćnom sistemu dopinga, kojeg je organizovala država), Rusija je upala na teritoriju Ukrajine i anektirala Krim. Putin je, kako su objavili državni mediji, ispunjavao svoje obećanje - obnova nekadašnje veličine Rusije.
Rejting podrške Putinu skočio je na 85%. Ruske prodavnice zatrpane su majicama sa njegovim likom i napisima “Hvala za Krim” i “Najpristojniji čovjek”. Za ogromnu većinu Rusa Putinova vlast postala je nesporna. Ako je njihov predsjednik podržavao ovo ili ono rješenje, Rusi su bili spremni da se sa njim saglase, ma koliko to rješenje u početku bilo nepopularno.
Putin je poslušao savjet koji pripisuju Vjačeslavu Konstantinoviču fon Pleve, direktoru policije, a zatim i ministru unutrašnjih poslova cara Nikolaja II: “Da bismo spriječili revoluciju, potreban nam je mali rat u kojem ćemo pobijediti”. Ipak, iako je mali pobjednički Putinov rat povećao njegov rejting i natjerao na ćutnju one koji se nisu slagali s tim, ispostavilo se da su dugoročne posljedice tog rata surove jer je Zapad, kao odgovor na aneksiju Krima, uveo stroge sankcije.
Rezultat tih sankcija bio je dvostruki pad vrijednosti rublje u odnosu na dolar, rast inflacije i smanjenje kupovne moći i životnog standarda stanovništva. Izložena ozbiljnom deficitu sredstava, vlada Rusije bila je prinuđena da podigne starosnu granicu za odlazak u penziju, ali protiv tog rješenja, donijetog krajem ljeta, izjasnilo se 90% stanovnika. Čak ni vanredno obraćanje Putina putem televizije nije izdejstvovalo da ta inicijativa dobije masovnu podršku.
Osim toga, bez obzira na podršku Putina, vladajuća partija Jedinstvena Rusija pretrpjela je, za nju rijetke, izborne neuspjehe na ruskom Dalekom istoku. Predstavnici nacionalističke, antizapadne Liberalno-demokratske partije pobijedili su kandidate Jedinstvene Rusije u drugom krugu izbora za gubernatote u Habarovskom kraju i Vladimirskoj oblasti.
Na izborima za gubernatora Primorskog kraja, kandidat Komunističke partije je očigledno pobjeđivao, zahvaljujući i protestnim glasovima protiv Jedinstvene Rusije, ali je na kraju objavljena pobjeda vladajuće stranke. Neodobravanje je bilo toliko jako da su prvi put u postsovjetskoj istoriji rezultati zbora bili - poništeni.
Neki stručnjaci smatraju da su porazi Jedistvene Rusije na prošlim izborima posljedica svojevrsnog “umora od vlasti”. Ali činjenica ostaje činjenica: standard običnih Rusa pada, a bogatstvo Putinovih prijatelja nastavlja da raste, pa deklamovanja o veličini Rusije počinju da zvuče lažno.
Građani su počeli da se pitaju koliko su pozicije Rusije sada zaista jake. Zemlja pritisnuta sankcijama i izolovana od Zapada, sada već ne izgleda kao sila, već kao geopolitički relikt. Zvanična propaganda nastavlja da krivi Zapad za nevolje s kojima se zemlja suočava, ali to Ruse svejedno neće ubijediti u takve tvrdnje. A angažnam Rusije u dalekoj Siriji, iako može poslužiti da se ojača uloga zemlje u svjetskoj politici, ne proizvodi više kod njih jak utisak, kao što je to bilo sa susjednim Krimom.
Uostalom, ako smo išta naučili za 18 godina, koliko je Putin na vlasti, onda je to činjenica da pad njegovog rejtinga ni za koga nije dobra vijest. Građani Rusije su, možda, i umorni, ali - Putin nije. A ako on osjeti da njegova vlast počinje da slabi, tada može uskoro odlučiti da je došlo vrijeme za još jednu pobjedu na tuđ račun.
Autor je ruski analitičar i novinar nezavisne televizijske mreže RTVI Copyright: Project Syndicate, 2018.
Bonus video:
