STAV

Kad humanost zataji

Zašto je „lakše“ zbrinuti stotine hiljada nevoljnika u vanrednim, nego li sopstvene beskućnike u redovnim uslovima?!
77 pregleda 2 komentar(a)
Siromaštvo, Foto: Shutterstock
Siromaštvo, Foto: Shutterstock
Ažurirano: 05.09.2015. 08:14h

„...Mislim da najbolji način da se siromašnima učini dobro nije u tome da im se siromaštvo olakša, nego da oni izađu iz njega.“ (Bendžamin Frenklin)

Nedavno je u nekim medijima objavljena informacija da je u Ulcinju zbog neuhranjenosti umro državljanin BiH. Pokojnik je 30 godina živio u Ulcinju i radio kao nadničar na fizičkim poslovima, ali nije imao sreće da „izađe iz siromaštva“.

Za patnje stradalnika Crna Gora i grad Ulcinj imali su sluha, dovoljno i mnogo više nego li EU na čija vrata kucamo. Ostaje enigma: Zašto je „lakše“ zbrinuti stotine hiljada nevoljnika u vanrednim, nego li sopstvene beskućnike u redovnim uslovima?! Uvijek smo imali osjećaj za nevolje ljudi koji bježe pred strahotama rata, a stepen iskazane solidarnosti cijene ne samo „gosti“, nego cijeli svijet. Divile su nam se čak i one države koje danas bodljikavom žicom, šok bombama i živom silom sprečavaju izbjeglice iz Sirije da uđu na njihovu teritoriju, na teritoriju EU.

Pošto se radi o bivšem državljaninu SFRJ, pokojnik se nije mogao smatrati izbjeglicom niti turistom, nego ravnopravnim građaninom Ulcinja i Crne Gore, čije institucije su dozvolile da živi i umre u bijedi. Da li je umro od gladi, ili bolesti, sasvim je svejedno. Bolestan beskućnik nije mogao da zarađuje za hljeb, niti da se kao „stranac“ regularno liječi u Crnoj Gori, što podrazumijeva da su uzrok njegove smrti i glad i bolest.

U toku tri decenije u Crnoj Gori su izvršena tri popisa stanovništva i usvojeno više zakona o državljanstvu, što je obavezivalo državne institucije da riješe status stranih državljana, umjesto da tragaju za njihovim srodnicima kada neki nod njih umre. Beskućnika i prosjaka (domaćih i stranaca ) u Crnoj Gori svakim danom sve je više, a do optimističke „2060. godine“ biće ih previše, iako će se mnogi na vrijeme iseliti u zemlje EU ili preko okeana, što i sada čine.

„Prvi put čujem. Za tog čoveka nikad nisam čuo, a rođeni sam Ulcinjanin i ovim poslom se bavim tridesetak godina“ - kazao je za „Novosti“ prvi čovek područne jedinice Centra za socijalni rad Bar i Ulcinj, Mehmed Duraku.“ (www.novosti.rs ).

Poznato je da stanovnici zabačenih crnogorskih sela, koji su bolesni i nepokretni, ne uživaju odgovarajuću brigu nadležnih državnih institucija, socijalnih i zdravstvenih. Čak u gradu Nikšiću nepokretni i stari pacijenti uskraćeni su za internistički pregled u kućnim uslovima, jer Dom zdravlja nema „mobilni“ EKG aparat. Nije da nije bilo donacija, ali stari su posljednja briga zdravstvenog sistema.

Hvale se dnevnim centrima za penzionere, dok su sve stambene jedinice u kojima su stanovali štićenici Centra za socijalni rad svojevremeno rasprodate u bescjenje. Sada vlasnici te iste stanove izdaju pod zakup, a nezbrinutih socijalnih slučajeva na stotine!

Šta onda reći za primorske gradove, koji, opčinjeni „čarima“ turizma, sve što ne proizvodi novac stavljaju u drugi plan, pa i ljude!