U broju 74 časopisa Matica(ljeto, 2018.), naučni tandem Miroslav Doderović i Zdravko Ivanović, podastire nam već u samom uvodu teksta više nego pesimističnu sliku demografske situacije u Crnoj Gori. U tom uvodu doslovce stoji: „Depopulacija je demografski fenomen koji utiče na prostorni razvoj. Stanovništvo Crne Gore se smanjuje i proces depopulacije je zahvatio mnoge regionalne i lokalne prostorne jedinice. Zajedničko djelovanje niskog fertiliteta, poremećene dobne strukture i iseljavanja mladih u reproduktivnoj dobi dovelo je do početka procesa izumiranja mnogih područja CG. Crna Gora je zahvaćena dramatičnim nepovoljnim demografskim trendovima, te je nužno informisati javnost o postojanju tog problema i poduzeti mjere o njegovom zaustavljanju“, (str. 122). Poslije ovog, kako rekoh, prilično katastrofičnog uvoda, ređaju se tabele i brojevi, koji, istina, potvrđuju tvrdnju izrečenu u samom uvodu istraživanja, ali su i neka vrsta osnove za razmišljanje kako procesima dati neki drugi, poželjniji pravac - onaj koji vodi željenoj stabilizaciji broja stanovnika.
Nekako u isto vrijeme kad mi je do ruku došao ovaj naučni rad dvojice crnogorskih eksperata, pročitala sam u časopisu sindikalnog udruženja kojem kao danski pedagog pripadam (Børn og unge, nr 11, 2018) jednu drugačiju analizu. Jednu, koja sadrži prilično optimistične prognoze. Još malo pa najavu baby booma pred kojim kao društvo stojimo! Prognozira se, naime, da će se u narednih 10 godina roditi 70.073 više beba, što će na tržištu radne snage izazvati nestašicu ništa manje nego 10.000 pedagoga. Trend uspona rađanja i kauzalitet broja novorođenih i zaposlenih koji može samo da raduje društvo u cjelini.
Kako su moguće tolike razlike na evropskom kontinentu, koji uprkos svemu ima neke zajedničke društvene tendencije, pa su čak i ambicije političkih elita da održe progres, uprkos svemu, njihovoj korumpiranosti i neznanju, slične, upitala sam se. Svi smo odrasli sa sviješću da želimo prosperitetno društvo, više mladosti, a time i više radnih ruku, više platiša poreza, više onih na koje ćemo se osloniti sutra, pa gdje je onda problem? Zašto je moguće u jednom dijelu Evrope izaći na kraj sa procesima i negativnim tendencijama, a na drugom samo ukazivati na iste, množila su se pitanja. Istina, situacija je ista, ili još gora, u drugim zemljama bivše Jugoslavije, ako to može nekome biti za utjehu. Ali, demografski ispražnjeni prostori Slavonije, sablasno pusti krajevi bivše Republike Srpske Krajine, Posavine u Bosni, i nisu neki primjeri za koje se treba hvatati.
Možda je primjer Danske i Skandinavije, u kojima procesima nije dato na volju da se otkinu, bolje prihvatiti kao model, ili ako ništa drugo, uzeti ih kao inspiraciju. Upravo zbog toga ću u kratkim crtama reći nešto o tome, o tom pokušaju da se kao društvo nosimo sa negativnim trendovima i da istima damo pozitivan preokret, što u slučaju Crne Gore, s obzirom na veličinu i sagledivost procesa, možda i nije tako nemoguće.
U čemu se sastoji osnova ovog, uglavnom stabilnog, prirodnog priraštaja, koji, kako nas uvjeravaju stručnjaci, u danskom slučaju leži iznad evropskog prosjeka i kreće se oko 1,7 djece po ženi u fertilnom dobu, što je malo iznad evropskog prosjeka koji se kreće oko 1,6 djece po ženi (podaci iz 2015)? Pri tom treba znati da ako kao društvo želimo da održimo postojeći broj stanovnika, svaka žena u prosjeku bi morala da rodi 2,1 dijete, što dakle nije slučaj ni ovdje. Pa ipak, prognoze nisu crne, naprotiv, najavljuje se povećan broj djece, još malo pa baby boom, kako rekoh.
Mnogi su skloni da ove razloge traže u mehaničkom prilivu stanovništva iz drugih zemalja, pogotovo zemalja trećeg svijeta gdje je natalitet i broj rođene djece po ženi u fertilnom dobu mnogo veći, međutim to je samo jedan od mitova koji se ranije uspješno koristio protiv došljaka jer su statistike pokazale da se već naredna generacija, dakle sinovi i kćeri istih doseljenika, zadovoljavaju standardnim i opšteprihvaćenim, mama-tata-dvoje djece, porodičnim modelom. Dakle, na tom polju je i kod njih porodica urbanog tipa preovladala.
Ono što je možda najvažnije istaći u ovom kratkom prikazu danskog, i u mnogo čemu skandinavskog, društvenog modela, jeste fleksibilnost, dakle, brže prilagođavanje zahtjevima vremena na svim životnim područjima, pa tako i na ovima koja se tiču rađanja i povećanja broja stanovništva. Tako, recimo, rađanje koje podrazumijeva korišćenje reprodukcionog materijala tzv. donora, predstavlja skoro pa normalan put za poveći broj žena da postanu majke. Ima, doduše, i tragikomičnih situacija, kao npr. ona kad se na domaćoj televiziji pojavio muškarac sumnjivog socijalnog statusa, inače biološki otac šestoro djece, koja su se, kao što to biva kod djece koja rastu bez jednog roditelja, pojavila kod njega, u njegovom bijednom prebivalištu. Majke ovih tinejdžera odmah su alarmirale javnost, zatražile da se uvede stroža kontrola donor banaka, ali kako su sva djeca bila zdrava i ispravna, slučaj je pao u zaborav. Šokantno je bilo i čuti priču jednog mladića koji je donor u čitavih 400 slučajeva. Njegov skoro altruistički stav da želi usrećiti ljude tako što je redovan davalac sperme jednoj ovdašnjoj donor banci djelovao je prilično uvjerljivo, otklanjajući sumnju da je sve stvar novca i zarade, kao obično. Pogotovo je bilo interesantno zaviriti u same donor banke koje, kad je u pitanju ambijent, u našoj mašti još povezujemo sa svijetom budućnosti i naučne fantastike.
Nije da i u slučaju ovih društava nema dilema i otpora novim trendovima. Diskusije o etičnosti sistema donor banaka, te ozakonjavanje homoseksualnih brakova u crkvi, da ne govorimo o tome kakva se halabuka diže kad se ovim parovima dodijeli neko dijete na čuvanje, čak i u slučajevima kad se nijedna druga porodica ne javi, punili su, i pune i dalje, stupce dnevnih novina i predmet su javnih debata. Pa ipak, sve se nastavlja i klapa, što bi mi rekli.
Za kraj treba reći da su svi gore navedeni slučajevi ipak samo sporedni rukavci problema koji se zove natalitet jer, sudeći prema zvaničnim statistikama, najveći broj djece se još uvijek i u ovom dijelu svijeta rađa u tradicionalnim porodicama. Dakle, nema razloga za pretjeranu dramatizaciju i pesimizam orvelovskog tipa. Pitanje koje se nameće kao najvažnije u svemu je sljedeće: treba li vitalne procese od kojih zavisi budućnost jednog društva ostaviti da idu nekakvom svojom logikom i zadovoljiti se malim pomacima u koje spada vijest da je broj abortusa u Crnoj Gori u blagom padu od 2015. i kreće se negdje oko 637 slučajeva godišnje. A možda je u svemu najvažnije biti pragmatičan i na stvari gledati otvorenog uma. Poželjno sa dozom humora, poput Splićanina, poznatog kolumniste i književnika, Ivice Ivaniševića, koji u jednoj emisiji, koja počinje problemom zagrijavanja dalmatinskuh stanova a završava pričom o povećanom broju vanbračne djece, sugeriše sljedeće: „Bitno je da dice ima, poslije ćemo utvrđivati očinstva i materinstva“.
Bonus video:
