Kada u dnevnim novinama vidite oglas za seminar o bankarskom računovodstvu u organizaciji jedne od esnafskih organizacija (nevažno je koje), umjesto na strukovnost, takav oglas upućuje na neukost i neukus. Tezga se organizuje za “estradne” honorare, što je čini degutantnom sa stanovišta profesionalnosti i stvarnog doprinosa razvoju struke na tržištu. A, realna činjenica tržišta je da su pripravnici iz računovodstva banaka u CG bolji i kvalitetniji predavači od bilo kojeg profila, koji bi trebao da obučava na takvom tobožnje edukativnom skupu. Čast časnim izuzecima, koji ipak potvrđuju pravilo.
Ukupna industrija organizovanja seminara je “pasja svadba“, koja je stigla u CG nakon 2000. godine, prvo sa armijom onih koji se olako zovu ekspertima, a posao im je da se sa kojekavim okupljanjem papirološki odbrane visoke dnevnice, zatajno orgijanje po crnogorskim fakultetima, i džabalebarenje preko troškova poreskih obveznika matičnih (svojih) država. Drugo, pretrpanost apliciranja za projekte i odobravanje sličnih projekata, koji imaju u pozadini organizaciju sličnih zgubidanskih potrošnji vremena, rezultira u neznatnim efektima u unapređenju bilo čega, a ponajmanje administrativnih ili drugih kapaciteta javne uprave, ili nevladinih aktivista ili bilo koje komercijalne institucije.
Posebno značajno je da bi seminari, koji se organizuju i plaćaju u ime struke a od komercijalnih institucija, trebali da budu manje nekvalitetni. Međutim, tu smo mi u CG posebno oskudni i maksimalno konstruktivno limitirani. U onome što se zove sistemsko uniženje struka računovođa i revizora od 2002. potpomognuto intenticionim odsustvom pravilne, iako teorijski pristojne, regulative, jer se potencijali uskokontrolisanih honorara mogu diskreciono odbraniti odsustvom uvezane organizacije i odgovornog posvećenja jačanju finansijskog izvještavanja u svim fazama realizacije, produkcija seminara i u određenoj mjeri priprema strukovnih licenci (uvezanih seminara sa predavačima sa lokalnih fakulteta), ne dostiže potrebni benefit prema razvoju ovih značajnih profesija.
Da bi se stanje ovakvog mrtvila struka zadržalo, metodologija koja se primjenjuje za diskvalifikaciju bilo koga ko se trudi da mijenja stanje i unapređuje kvalitet i nivo dodatne kompetitivnosti, postiže se kroz manipulaciju upotrebom omiljene kafane. Promptno se upregnu snage prljavog etiketiranja kako se “podržavaoci konflikta” ne smiju uključiti u struku, jer se tada uznemiravaju vode ubuđale žabokrečine nepostojeće profesionalnosti.
Hajde da se malo pozabavimo tim “ljubiteljima konflikta”, onima koji se odgovorno i svjesno ne pridružuju armijama apatičnih posmatrača u timovima u CG, komercijalnim i državnim podjednako. Iz faze neobuzdanog ogovaranja koja je nepodobne jednostavno diskvalifikovala kao “histerične, nervozne i lude”, u ovom vremenu kada se nominalnost borbe za ljudska prava vodi za kakav štrik i odgovarajuću bojanku u EU agendama, prešlo se u fazu hinjene suptilnosti, koja tekuće dobija prizvuke ciničnog dodatnog uništavanja ukupnog tržišta kvalitetnih ljudskih resursa.
Zašto? Odgovor je jednostavan, ali ostaje nedokučiv sistemski izabranom i rukovođenom sljepilu na tržištu radnih profila: u zemlji(ma) u razvoju svaki konflikt vodi pozitivnom uspostavljanju protoka energije, toliko potrebnog resursa za obnovu rada u konstruktivnim timovima, jer upućuje na preispitivanje, a ne na negativnost. To potom vodi prema razmjeni znanja, istraživanju, snaženju fokusiranih protoka energije prema ostvarivom i održivom rezultatu, prijeko potrebnom kreativnom pristupu i kontinuiranom učenju iz grešaka a ne slijedeći instrukcije/ naloge, čak i kod birokratskih poslova; ove potrebne vještine pozitivno utiču da se unapređuje postojeća svakodnevica izbjegavanja rada sa građanima, pacijentima, strankama, osim za minimum pojavnog.
Iznenađuje izabrana kratkovidost crnogorskih poslovnih profila, domicilnih i internacionalnih, da ove kadrove olako škartiraju, a uvijek su spremni da preko bilo kojeg medijskog i kuloarskog foruma tvrde da ovo tržište nema potrebne profile za nedosanjane vizije razvoja. Koliko god malobrojni bili, previše su značajni za ovo tržište poslovnih strategijskih promašaja u sferi ljudskih resursa, pa je skoro očekivano da se takvi dragocjeni resursi bacaju lavežu jalovog proseravanja (citat, Jon Stewart, DS), kafanskog i strukovnog podjednako.
Stoga, svaki poslovni profil ili administrativni koordinator neki sljedeći put kada čuje kafansku etiketu o tome da je neko problematičan/na, treba odmah da razmisli o promptnom angažmanu takve osobe.
Ovo tržište ih posebno treba, pošto u posljednjih petnaest godina pokušavamo svaki jači razvoj timske kulture na sistemskoj osnovi svesti na okamenjeno odsustvo bilo kakve idejnosti, proceduralnu repetitivnost i prepisivanje bez nadogradnje usklađene sa praksom, kao i birokratsku okoštalost koridorskog nirvanisanja osmjehom i lažnom pozitivnošću, ukradenima iz novih religioznih samopomoći današnjice.
Da se vratimo na naslov - koja je vezivna komponenta tezge i konflikta? Esnafske organizacije struka računovođa i revizora (uključujući sve uvezane aktivnosti analize, kontrolinga, interne revizije, poreske kontrole, pratećih usluga vještačenja i sl.) već više od deceniju i po ne dozvoljavaju unapređenje kvaliteta i razvoj profesionalnosti, osim u toliko neznatnim potezima da je njihova fokusiranost na obijesnost honorara i uspavanost inicijativnosti osakatila tekuću strukovnost. Takva tužna nesistemska realizacija ozbiljnih aktivnosti nema budućnost odavno, ali još nije prošlost.
Loš status quo, stanje apatične sistemske neinicijativnosti, trenutno je najjača interna biznis i sistemska ograničenost ekonomskom razvoju u CG. Umrtvljenost timova u ponašanju, neutralnost prema rezultatima kompanija/ institucija i neželjenost razvoja kompetencija (“to ne traži poslodavac” osim za minimum jačanja onog istog mrtvila) nije više moguće objasniti običnim poslušništvom generisanim kakvom političkom pozadinom. Crna Gora je ušla u fazu održivosti razvojnih okvira, koje se jačaju novim kvalitetima finansijskog izvještavanja i uvezivanjem raznovrsnosti pojedinaca i institucija, kako bi se dostigli potrebni standardi profesionalne umješnosti, koja će voditi održivom licenciranju uvezanom sa međunarodnom i regionalnom i lokalnom praksom. U ovom segmentu su internacionalni “eksperti” već primjetan višak, osim ako njihova kontribucija nije razvojno konstruktivna i jasna.
Stoga, minimum pristojnog poslovanja u datoj industriji seminarenja je da se organizuje edukativno okupljanje koje predavačima nameće obavezu da budu potkovani van nominalnosti akademskih i ostalih titularenja. Dodatno, posebno potkovani u odsutnosti od pogrešnih praksi u realizaciji odgovornih aktivnosti pripreme i analize finansijskih izvještaja. U suprotnom, tezga nije ništa drugo do obično estradno prikupljanje honorara, ali ovog puta uz uskraćivanje dobre zabave, a čak bez kapaciteta za konflikt.
Autorka je ekonomska i finansijska analitičarka
Bonus video:
