U julu potpisani nuklearni Sporazum između Irana i njegovih međunarodnih sagovornika markira javni zaokret u odnosima Islamske Republike sa ostatkom svijeta, posebno sa Sjedinjenim Američkim DržavamaA. Zašto je Americi trebalo puno više vremena da se uskladi sa revolucijom ajatolaha Homeinija u Iranu nego sa revolucijom Mao Cedonga u Kini?
Jedno objašnjenje za dugotrajno ledeno doba u bilaterlanim odnosima nudi, naravno, iskrivljeni diskurs o onome, što je Džordž II Buš stupidno nazvao „globalnim ratom protiv terora“, u okviru koga je Iran zajedno sa Irakom i Sjevernom Korejom bio stavljen u koš pod naslovom „Osovina Zla“.
Moralistička poenta spoljne politike Bušove vlade je samo pojačala američki stav prema Islamskoj revoluciji u Iranu, ljeta 1979. A istorija i tok ove revolucije nude obimno i ubjedljivo pojašnjenje posljednjih dešavanja.
Poslije kiše dolazi duga
Pri tome odmah treba da zaboravite na Francusku revoluciju kao primjer: tzv. termidorijanska reakcija, tj. okonačavanje Robespjerove terorističke vladavine od strane umjerenih snaga Revolucije, izuzetak je pri realizaciji modernih revolucija. Od pamtivijeka je uvijek bilo obrnuto: tvrdolinijaši stižu poslije umjerenjaka.
U SSSR-u su, na primjer, poslije Drugog svjetskog rata tvrdolinijaši su bili oni koji su svim silama pokušavali da izvezu marksističko-lenjinističku revoluciju, čime su cio svijet bili osudili na decenijama trajući Hladni rat. Ni u Iranu nije bilo drugačije. Poslije smrti ajatolaha Homeinija, 1989. godine, pragmatičaru Rafsandžaniju je uspjelo da bude predsjednik, koga je naslijedio reformski orijentisani Hatami.
Ali, tvrda linija je odmah uzvratila: kad se Hatamijev reformski program pokazao nesvrsishodnim, 2003. godine je za gradonačelnika Teherana izabran opskurni oficir Basidž-milicije pod imeno Amhedinedžad (sa 12% izlaska na izbore), koji je dvije godine kasnije potukao Rafsandžanija na predsjedničkim izborima i preuzeo Iran.
Tihi kraj revolucije
Agresivna nuklearna politika je služila kao opravdanje za Homeinijevu borbu protiv SAD, „velikog Satane“. Tek kad su iranski birači izgubili strpljenje zbog Ahmedinedžadove jasne inkompentencije i 2013. godine izbarali Ruhanija za predsjednika, mogao se konstatovati kraj Islamske revolucije u Iranu.
Da li je Amerika mogla da spriječi izgubljene godine pod Ahmedinedžadom? Njegovi prethodnici su bili preduzeli ozbiljne napore u poboljšavanju odnosa sa SAD. I upravo su ti koji su se zauzimali za poboljšanje odnosa sa Amerikom - doživjeli teški krah.
Prvo je Buš 2002. godine održao čuveni govor o „osovini zla“. U februaru 2005. godine, upravo kad se tvrdolinijaš Ahmedinedžad bio naoštrio da postane predsjednik, Buš je službeno odbio nuklearni sporazum koji je Ruhani do najsitnijih detalja krajem 2004. godine ispregovarao i potpisao sa Francuskom, Britanijom i Njemačkom.
Pouke iz Sadamove propasti
Kad je Iran sondirao strateški horizont tadašnjice, izgledalo je jasno da će SAD umarširati u Irak, upravo zato što Sadam nije posjedovao oružje za masovno uništavanje. Time je Ahmedinedžadovo insistiranje na nuklearnom „pravu“ Irana kod masa i srednje klase dobilo na popularnosti.
I uprkos široko rasprostranjenom otrežnjenju od Ahmedinedžada, ovo raspoloženje u Iranu traje do danas. Sa druge strane, nuklearni sporazum, potpisan proteklog mjeseca, produkt je jednog novog političkog konteksta: predsjednik SAD Barak Obama se potrudio da dil sa Iranom bude dio njegovog istorijskog zavještanja, a Ruhani je kao predsjednik Irana bio u poziciji da pregovara, uz punu podršku Hamneija. Uz to, postoji i jedan dublji razlog za uspjeh ovih nuklearnih pregovora: Homeinijeva Islamska revolucija iz 1979. je okončana. A Hamnei to dobro zna.
Interesi pobijedili ideologiju
Osim toga, mora biti jasno da je izvoz Islamske revolucije iz šiitskog Irana izgubio na popularnosti. Prvo zbog svjetskog džihada Al Kaide, a drugo zbog osnivanja tzv. Islamske Države i kalifata Abu Bakra al Bagdadija.
Za Iran današnjice, stoga, ideologija više ne igra odlučujuću ulogu, nego su to isključivo nacionalni interesi i realpolitika. Iz tog razloga Iran podržava protivnike revolucionarnog islama: naime Bašira al Asada protiv islamista u Siriji, te Hutije protiv Al Kaide u Jemenu.
I iz tog razloga je ne samo potpisan nuklearni sporazum sa “velikim Satanom”, nego se i prećutno kooperira sa njim protiv Islamske Države, koja im je zajednički neprijatelj. Sada, pošto je Revolucija u Teheranu završena, ova saradnja i na drugim poljima izgleda više nego primamivo.
Autor je profesor na State University of New York (Die Welt)
Prevod: M. VULETIĆ
Bonus video:
