Pismo iz zatvora: od Dragana, bratu Svetozaru
Što čekaš? Zato što ti ćutiš na slobodi, mi ćutimo iza rešetaka. Nije bilo juče, sjećaš li se - kada su me, tvog rođenog brata, prvi put hapsili, pred očima cijele nacije - rekao si mi: „Izdrži zbog mene, zbog svih nas, srediću stvari.“ Izdržao sam - zbog tebe, zbog nas - ali, nijesi sredio ništa. Još je gore. Onog puta, prije nekoliko godina, stisnuo sam zube i jezik, stvrdnuo obraz, svoj i svoje familije, i, kao i ti - ćutao. Vjerovao sam da će nam pognute glave donijeti slobodu, da će nam pokajanje, pred očima naroda, obezbijediti milost tvoga šefa. Prevario si nas, brate: opet tebe hapse preko mojih leđa, preko naših leđa. A ti još ćutiš.
Lako je ćutati, Svetozare, na pjeni od mora. Treba da vidiš kako izgleda ćutanje na pjeni od Spuža. Zbog tebe, brate, postajemo krpe. Ja ti dođem kao brat za potkusurivanje. Kao brat-žeton koji se po potrebi ubacuje u zatvor, da bi tebi obezbijedio slobodu. Kao brat-zakrpa. Kao brat-pion u partiji šaha između tebe i tvoga nadređenoga, koji nije udario na mene - ko sam ja? - već na tebe. Ja ti dođem kao brat-pancir, je li? Kao brat-za-zatvor? Dođem vam kao brat-krupna-riba. Dokle misliš ovako, čovječe?
Krali smo svi, snalazili se, ali odlično znaš da si nam ti sve omogućio. Ti si bio bos. Budva je tvoja, a ne moja ili Lazareva. Ti i tvoj šef, dok ste još bili u ljubavi, stvorili ste tamo - ali ne samo tamo - imperiju bezakonja, carstvo mutnih poslova, more za vas. Jeste, bio sam uz tebe, brat si mi, svi smo bili uz tebe, ali mi smo bili samo izvođači radova, potrčkala, u odnosu na tebe. Ko je mene išta pitao kada se odlučivalo o velikim poslovima? Sam znaš: niko. Ti si ugovorio sve sa vođom, mi smo kasnije došli, da to uvedemo u „legalne“ tokove. Nikada neću zaboraviti kada si mi u tvojoj vili, onog referendumskog ljeta, kazao, misleći na biznise koji tebi, koji nama slijede: „Sada nema granica.“ Za mene, očigledno, ima. Ima li za tebe?
Kada su mi specijalci prvi put upali u kuću, pričao si kako ćutiš da ne bi remetio istragu, kako ne bi smetao institucijama. Brate, ćutao sam do sada i ja, nisam ti prigovarao - misleći da ćeš prekinuti tu opaku omertu - ali moram da te pitam, ovako iz zatvora: “Kojim institucijama? Čijim institucijama?“ Pa te institucije, kao da ne znaš, iste su one koje su nam svih ovih godina omogućavale da radimo sve ono što smo radili. Da nije bilo njih, ne bi ni svi oni poslovi bili mogući. Da nije njih, ne bi bilo tvoje imperije, bogatstva, luksuza, poslova... To nijesu institucije - ti to bolje znaš od ikoga - to je uslužni servis za šefa i njegove, tebe i tvoje, mene i moje, Kuljaču i Kuljačine... I tako do dna. Ti si, sa tvojim nadređenim, bio na vrhu te vertikale moći, nikako ja. Sada sam ja u Spužu, osramoćen, ne ti.
Sada je tvoj kompanjon sa vrha pošao još dalje, primičući ti se bliže: pritvorili su ti i kćerku, pa je pustili da se brani sa slobode. Kao mačka koja se igra sa mišem-tobom prije nego ga dotuče. Morbidna je, brate, ta igra moći u kojoj si odavno izgubio, a u kojoj sada ćutiš dok te javno, inkvizitorski, šamaraju. Ali: preko mojih obraza. Pa, pošto kažeš da voliš Bibliju treba da znaš da tamo, u Novom zavjetu, ne piše - ko te ošamari po jednom obrazu, okreni mu bratov, već - okreni mu drugi, svoj. Izdržavam kaznu za tebe, trpim poruke tebi, a ti: ni riječi. Ćutiš.
Znam, rekao si mi jednom da ćutiš jer je opasno. Da Onaj ne preza ni od čega. Da je monstrum. Da je mnoge progutao njegov mrak. Da su tako nestali i neki naši prijatelji. Da je svemoćan. Da te, ukoliko bi pisnuo, ne bi bilo do jutra. Da čuvaš našu djecu. Znam sve, ali ovo je, brate, otišlo predaleko. Možda ti i možeš tako da razmišljaš dok si na slobodi, dok te mijenjam u zatvoru, ali ja sve manje mogu to da shvatim, naročito dok sam ovdje: u ovoj prljavštini, na krevetu sa vojničkim ćebadima i rešetkama pred nosom. Gotovi smo, čovječe! Više nam život i ne vrijedi, pljunuli su na mene javno, sve pljujući na tebe, potajno. Pljunuli su nam na porodicu, na sve. A ti bi i dalje da ćutiš.
Znam ja da si i ti u odnosu na šefa skoro isto što i ja u odnosu na tebe: niko i ništa. Što je tvoja Budva, što su tvoje vile i jahte, tvoji milioni, tvoje privilegije i veze, u odnosu na njegovu cijelu Crnu Goru i geopolitičku igru, njegovu mrežu ogromnih interesa. Dvije i po decenije ste, ti i On, bratski dijelili plijen, razmicali državno kao svoje, kidali od ove zemlje, da bih ja sada - u suštini: sitni lokalni igrač - kada je među vama puklo, ispaštao u vašim makazama, na očigled cijele zemlje. Svjestan sam da si prvi svjedok svega, čak i onih mafijaških likvidacija, i da je to tvoja omča oko vrata, kako si mi jednom kazao, ali, brate, nemojte preko mene, ako baš morate.
Ovo u zatvoru sa mnom, sve su, u suštini, tvoji ljudi. Brate - ako te tako više mogu zvati - još i više: mi smo tvoji radnici i najamnici. Ti si postavio Rajka, ne on tebe. Ti si mu namještao poslove, ne on tebi. Ti si mu omogućio da se nelegalno obogati. Ti si sve znao. Ti si sve aminovao. Ti si od svega ubirao daleko najviše. Ti si bio iznad predsjednika opštine, iznad administratora, iznad tajkuna, iznad biznismena, iznad lokalnih kriminalaca. Ti si stvorio sistem razuzdane moći. Ti si bio mozak našeg kartela. Ti si bio na vezi sa glavom cijele mafije. Ti, ne ja. Sada sam u zatvoru ja, ne ti. Opet.
Koliko je gadno to blato zla: nakon što su ti rođenog brata, mene, prvi put uhapsili, ti si na svadbu kćerke pozvao njega i njegove. Koliko mora biti dubok bezdan mafije da bi to neko učinio? Nakon što su ti rođenog brata, mene, drugi put uhapsili, nastavio si da ćutiš. Ovoga puta čak i bez poetskog opravdanja. Čitam ovdje, u ćeliji, neku Pekićevu knjigu. Kaže on da je ćutanje teže od laži, jer čak i najveća laž podrazumijeva ma i najmanju mjeru istine, dok ćutanje čak i nju ignoriše. Ti ćutiš totalno. Ne ubijaš time samo istinu, već i brata. Čuvaš svoju kožu, po cijenu moje. Čuvaš svoj obraz, po cijenu moga. Čuvaš svoju slobodu, nudeći moju.
Izašao sam iz vašeg brloga, onoga što vi zovete partijom. Možda kasno, možda prekasno, ali - jesam. Godinama gledam, živim tu ogavnu spiralu zla koje se od tvog Šefa i njegovih okomito spušta do prizemlja, obavijena naslagama ćutanja. Visoka je to vertikala: pad od vrha do dna uvijek je fatalan. Tako ste lukavo osmislili opasni sistem mafije - naročito sada dok vas gledaju spolja - da se uvijek nađe žrtva spasa. Zna tvoj šef kako: čeljustima vaše kvazi-pravde sistem ponudi prst ili šaku, da bi sačuvao ruku. Kada to nije dovoljno, nudi se ruka da bi se očuvao trup. Glava ne dolazi u obzir - a ako i kojim slučajem dođe - uvijek odlazi poslednja. Jasna je ova igra: ja sam tu prst. Ti si ruka. On je glava.
„Brate“, grijem ti krevet ovdje: ja sada tebi, a ti ćeš jednoga dana, vjeruj mi - njemu.
Pozdrav iz Spuža.
Autor je novinar
Bonus video:
