Primjer prvi: u jednom poznatom prehrambenom marketu u Podgorici, na polici ispod kantice sa pavlakom od 400 ml, stoji cijena 0,79 eura. Pored cijene, tu je i opis proizvoda: Imlek pavlaka, 400 ml. Kad tu istu kanticu donesete na kasu, nakon skeniranog koda kasa traži 0,85 eura. Pitam radnicu za kasom kako je moguće da se cijena istog artikla razlikuje na polici i na kasi; ona odgovara da je vjerovatno u pitanju greška. Svakako da je greška, pomislih i vratih pavlaku na policu. I to sistemska.
Primjer drugi: u drugom, takođe poznatom prehrambenom marketu u Podgorici kupujem hljeb, mlijeko, jogurt, sok. Kasa kaže: 2, 48 eura. Dajem 2, 50 eura; gospođa za kasom naplaćuje 2, 50. Apsurdno, čak i glupo, bilo bi pitati da mi vrati moja dva centa. Po izrazu lica vidim da je i njoj neprijatno, ali ona samo radi svoj posao.
Gore opisane situacije su se svima nama dogodile bar jednom tokom kupovine osnovnih prehrambenih proizvoda. Par centi gore-dolje, ništa strašno. Greške se dešavaju. Što je fukara zapela za dva centa, reći će neko. Složio bih se sa prigovorima da se ovakve i slične greške dese jednom ili dvaput; triput, najdalje.
Ovakve greške, međutim, nijesu slučajnost i njihova dešavanja/pojavljivanja filozofski kazano: bića se ne mogu tretirati kao trenutne pojave čije su posljedice kratkoročne i zanemarljive za one kojima se dese. Ovakve pojave su već godinama konstanta u našem društvu i zaslužuju jednu otvorenu i bezobraznu analizu. Takođe, ne spadaju u domen misterije niti predstavljaju ajnštajnovski problem čijim rješavanjem spadate u genijalnih dva posto svjetske populacije, a pri tom i dalje živite na Balkanu. U prvom redu, problem jeste etički, dakle- moralni. Pojava se zove kusur i tiče se svakodnevnog života svakog crnogorskog građanina, počev onog sa platežnog vrha pa strmoglavo nadolje ka dnu.
Vujaklija navodi da riječ kusur, kojoj ovom prilikom dadosmo problemski status, vodi porijeklo od arapske, odnosno turske riječi- qusur, kusur, što znači „ostatak novca koji prodavac vraća kupcu“. Vujaklijina definicija ove tuđice se u nas očito selektivno primjenjuje. Besprekorna je njena primjena kad se vrši „kusuranje“ papirnih novčanica i onih metalnih do deset centi. Do neke mjere se može kazati da se i kusur od pet centi vraća uredno. Ali sve što je ispod pet centi, to kao da ne postoji. Trgovci takav kusur najčešće prećutkuju, dok se mi kupci nekako stidimo da ga ištemo bez obzira što nam i po božijem i po zakonu zemaljskom pripada.
Često sam polemisao sa prijateljima na ovu temu (da li tražiti dva-tri centa kusura ili prećutati i pognute glave izaći vani). Svi moji sagovornici su svjesni da treba tražiti kusur “jer su te pare moje”, ali je nekako stid tražiti jedan, dva ili tri-četiri centa. Prosto, ti centi “nijesu neke pare da bi se čoek trvio oko njih”. Da ne bi došlo do pogrešne interpretacije posljednjeg iskaza, napominjem da moji sagovornici nijesu bogatuni kojima je rasipanje para navika, već kao i većina nas majstori preživljavanja sa prosječnim i zaradama ispod prosjeka crnogorskog standarda, i takve malograđanske navike su im strane u svakom smislu. Pošto nijesu rasipnici, kao odgovor na pitanje “da li tražiti dva-tri centa kusura...” ostaje jedino to da je moje prijatelje i mene zajedno sa njima, stid da tražimo ono što nam po pravu i pravdi pripada.
Stid se u monoteizmu valorizuje kao odraz lijepog vaspitanja. Nešto što u sebi sadrži i etički i estetski momenat. Asocira na skrušenost u ponašanju i odmjerenost i obazrivost u otmenosti. Sudeći po anketama, Crna Gora se pokazuje kao društvo koje visoko drži do religijskih vrijednosti i normi. Praksa izgleda demantuje ono što zaokružujemo na anketnom listiću. Prodavnice po bogohulnom Zapadu do zadnjeg centa vraćaju kusur mušterijama. Isto to čine i u nevjerničkoj Kini. Pitam se, međutim, šta je to moralno i lijepo u našem ponašanju kad ćutimo dok nam nepravedno uzimaju ono što legalno stičemo? Možda nam se dopada fora kako nam to uzimaju? Fino i polako, skoro neprimjetno. Svaki dan, malo pomalo. I sumnjam da ih je stid. Ali nas koji dozvoljavamo ovakvu i slične otimačine, upravo zbog toga treba da je stid. Stid pred roditeljima koji su nas vaspitavali i pred djecom koju nam valja vaspitavati. Tolerisati krađu svog novčanika odraz je prije svega ličnog nepoštovanja, a time i ličnog nezadovoljstva. U društvu kakvo je naše, takav stav je neoprostiv i dodatno motiviše predatorsku ličnost koja se posljednjih godina latentno promoviše kao vrlina.
Prije par dana, nakon što mi se desila situacija opisana u gore navedenom primjeru broj dva, nijesam bio lijen nego sam sjeo i izračunao koliko novca mi mjesečno i godišnje ide na ovakvo kusuranje. Pretpostavio sam dvije varijante: prva - da mi dnevno ode tri centa i druga u kojoj mi dnevno uzimaju pet centi. U prvoj varijanti, mjesečno mi ode oko 0,90 eura, odnosno oko 10,80 na godišnjem nivou. U drugoj varijanti, mjesečni lopovluk je oko 1,5 eura, odnosno 18 eura godišnje. Krvava matematika naših života, kako jednom napisa Kami.
Slobodno recite da sam cicija i sitničar. No meni je draže da za ove pare godišnje odem par puta u pozorište ili u bioskop, ili kupim par knjiga, ili neku od DC grafičkih novela sa bookdepository.com. Naplaćuju tačno onoliko koliko stoji na sajtu, ni cent više.
Autor je završio master iz oblasti međunarodnih komunikacija
Bonus video:
