Promijenilo se puno toga od onoga što smo sami sebi postavili kao neki standard vrijednosti kojim mjerimo današnjicu i prepoznajemo sve ono što se promijenilo. Ipak, neke stvari su ostale nepromijenjene. One prkose svim promjenama. Tako je ostala nepromijenjena navika da volimo zaviriti u tuđe dvorište.
Kada ste u nekoj samoposluzi - ovo samoposluga ne zvuči dovoljno cool, pa ću ponoviti - kada smo u šoping centru, uvijek nekoga sretnemo. I dok držimo spisak u ruci, ili preturamo u glavi šta nam ono još treba, obično se ispred nas ukaže neki poznanik/poznanica.
Razgovor počinje pitanjem: "Šta ima?" "Evo ništa, standardno..." "Jooj, evo sad' primijetih, je li i tebi taj deterdžent najbolji? Nekako najbolje uklanja fleke." "Jeste." "I ja ga kupujem, ma ni jedan mi nije k'o taj."
Vole komšije biti u toku
Tek kada se poznanici odmaknu, shvatiš da je deterdžent na dnu korpe, da je sagovornica nevjerovatnom lakoćom brzog skeniranja po čepu prepoznala deterdžent, a prije toga dobro "snimila" i ostale namirnice.
Pred haustorom izvlačiš kese iz gepeka, obično jedna pukne, zoveš djecu da dođu i pomognu ti. Djeca dolaze, a komšija sve posmatra sa balkona i kaže: "Fino se, Bogu hvala, komšinice, nakupovalo."
Imamo svi komšije s kojima postanemo bliski, s kojima pijemo kafu. Ti ulaziš u njihovu, oni u tvoju kuću. Imaš i onih komšija s kojima obavljaš razgovor na kućnom pragu. E, tada se komšija koji stoji ispred kućnog praga, u toku razgovora, pretvara u vrsnog vaterpolo igrača. Trza glavom lijevo-desno, maše torzom, kao vaterpolista pred finalni udarac prema golu. Sve u nadi da će vidjeti barem dio stana. I uspijeva.
"Eto, uglavnom, komšinice, promijenili smo upravitelja." "Dobro." "Evo vam ugovori, cijena je ista." "Hvala, komšija." "A Vi to imate plakar u hodniku? To vam je pametno." "Pa, zgodno je." "A nedavno ste renovirali nešto?" "Jesmo, kuhinju." "Da li ste zadovoljni majstorima?" "Jesmo." "Vidio sam, fini su Vam bili, a jesu li Vam oni radili ovaj plakar?" "Nisu." "A, nisu, znači imate plakar odranije?" Vole komšije biti u toku.
Srećna gospođa, srećna i ja
Rijetki su odlasci na more a da ne sretneš nekoga iz BiH. Obično bh. turisti leže ili sjede na svojim peškirima, ležaljkama, kao umara ih kada čuju bh. naglasak, jer imaju osjećaj kao da nisu na odmoru.
Ipak, čim registruju poznat način govora, sluh postaje značajno bolji.
I tako, jedne godine na plaži smo moje kćerke, moj muž - koji nije otac moje djece, i ja. Okrenem se na čas, a žena pored mene, odmah, započe konverzaciju:
"A Vi, opet, došli ovdje, znam ja Vas, bili ste ovdje i prošle godine. Iz Sarajeva ste?", više potvrdno nego upitno reče gospođa. "Da, jesmo."
"Ma, odmah sam Vas prepoznala, ovo su Vam kćerke..." "Jesu." "Jesu li to blizanke?" "Nisu, samo je mala razlika, pa izgledaju kao blizanke." "Pa koja je starija, a koja mlađa?" Kada sam joj objasnila koja je mlađa, a koja starija, gospođa reče: "Starija je ista otac, iste oči ima."
Bilo je previše komplikovano objašnjavati da mojim kćerkama moj muž nije otac, nego smo tako završili konverzaciju. Sretna gospođa, sretna i ja.
Još je nešto ostalo nepromijenjeno, a to je da generacije i generacije pamte dijaloge iz domaćih filmova. Nisi Sarajlija ako ne znaš poznatu lozinku iz filma Valter brani Sarajevo: "Baš je sparina. Vazduh trepti kao da nebo gori." "Da. Sprema se oluja."
'Neka te, Seno...'
Ovih dana je sparno. Svi samo pričaju i puhću uz negodovanje rečenicom: "Uh, kako je vruće!", a sutra, kada padne kiša i temperatura se naglo smanji za nekih 20 stepeni, opet ćemo kukati, puhtati i govoriti: "Opet ništa od ljeta ove godine." Eto, i to da su nam vremenski uslovi uvijek nepovoljni je nekako nepromjenjivo za nas.
Drago mi je da se neke stvari nisu promijenile, bez obzira što neke od nabrojenih znaju, ponekad, iznervirati, ali živiš s njima. Ponekad su više, a nekada manje iritantne, ipak, voljeli ih ili ne, one su dokaz da se nismo baš skroz otuđili jedni od drugih. Što bi rekao "Fuke", jedan od glavnih likova iz filma Kod amidže Idriza:
"Eto, to ti je sva problematika tog problema."
Neki će na ovaj moj tekst reći onu poznatu rečenicu iz filma Sjećaš li se Dolly Bell: "Neka te, Seno...".
Ali, to smo mi...
(Al Jazeera)
Bonus video:
