Nuklearno oružje rezultiralo je nizom novih karakteristika u ukupnosti međunarodnih odnosa, uticalo na promjene u društveno-političkim i ekonomskim odnosima. Gotovo nevjerovatno izgleda pomisao da je nakon II svjetskog rata bio moguć razvoj bez nuklearne energije i oružja.
Faktori koji su uticali na poziciju Irana u cjelokupnim pregovorima jesu svakako i oni spoljni, koji su odredili da li Iran ide u dalju „integraciju“ zapadnih pravila ili pak u dezintegraciju, odnosno da li ćemo vidjeti Iran kao saradnika ili oponenta potencijalnih dogovora. Ne treba zaboraviti ni uticaj unutrašnjih ekonomskih grupa, kao i nezadovoljnih i otuđenih društvenih grupacija koje su željele da se što prije riješi ovaj problem i da se počne sa popuštanjem ekonomskih sankcija.
Iran je od početka tvrdio da je njihov nuklearni program namjenjen čisto u mirovne svrhe, zarad unapređenja nacionalne ekonomije, razvoja nauke i stvaranja moderne, tehnološki veoma sposobne države.
Ono što se nameće kao zaključak jeste da je ovaj pristup bio i jedini istinit, da Iran nije obogaćivao uranijum u procentu koji je potreban za razvoj nuklearnog naoružanja, ali je, kao što to često biva, trpio različite aršine Zapada.
Kompletna pregovaračka taktika Irana bazirala se na oslobađanju od nametnutih ekonomskih sankcija i povratku na zapadno tržište nafte i prirodnih resursa. U tome se i može odrediti pozicioniranje pojedinih velikih sila u odnosu na ovo pitanje. Na primjer, Ruska Federacija je imala veoma izražen diplomatski nastup u rješavanju ove krize tokom prethodnih godina. Bila je glavni pregovarač sa Iranom, pokrovitelj prvog nuklearnog reaktora Bušehr, koji je podržala vladina agencija Rosatom. Ali, u isto vrijeme, povratak iranskog gasa i nafte na svjetsko tržište, značajno bi pogodilo ekonomiju Rusije, jer bi nesumnjivo došlo do pada cijena usljed velike ponude na tržištu. Takođe, potencijalni problem koji ovaj dogovor predstavlja za Rusiju moglo bi da bude naginjanje Irana ka prozapadnom djelovanju u budućnosti.
Glavni faktor uticaja jeste zapravo geografski položaj Irana, koji uslovljava netrpeljivost sa Izraelom, ali u isto vrijeme i sa SAD, ukoliko uzmemo u obzir njihove biletaralne odnose sa Izraelom, kao i ugroženost plasiranja sopstvenih proizvoda na zapadna tržišta. Nevjerovatna geostrateška prednost Irana jeste svakako Hormušku moreuz čijim zatvaranjem mogu staviti embargo na izvoz nafte u zapadne države i čime bi izazvale oštar udarac na njihove ekonomije.
Mnogi američki ekonomisti smatraju da ovaj dogovor nije prosperitetan, te da sama implementacija istog nije moguća. Njihovi argumenti bazirani su na ukidanju ekonomskih sankcija, to jest na mogućnosti izrastanja nove ekonomske sile na srednjem istoku, koja bi mogla imati izražene antizapadne aspiracije. Činjenica je da Iran ima naftne zalihe kao Saudijska Arabija, rezerve prirodnog gasa na nivou Rusije i mineralne resurse kao Australija. Iran snabdijeva Zapadnu Evropu i Kinu prirodnim gasom, koji je svojevrsna alternativa za ruski prirodni gas. Sve ovo ide u korist analize koju su postavili američki ekonomisti. Sa druge strane, Obamina administracija gleda na ovaj dogovor kao na veliki uspjeh, prije svega zbog aktuelne situacije na Bliskom istoku, ali i stanja u sistemu međunarodnih odnosa. Uspon Islamske države, dešavanja u Libiji, zahlađenje odnosa sa Izraelom i Saudijskom Arabijom stvorilo su veliki pritisak na predsjednika i administraciju da konačno prikažu sebe kao pobjednike u nekoj krizi.
Čini se da je Iran izvukao mnoge pozitivne stvari iz ovih pregovora. Ne samo da je obezbijedio postepeno ukidanje ekonomskih sankcija, već će u međunarodnoj zajednici biti prepoznat kao neko ko je prihvatio da sjedne za pregovoarački sto i zatvori krug problema koji nikome nijesu bili u interesu. Iran je pokazao političku pragmatičnost i spremnost na konsenzus. Takođe, dokazali su da je njihov cilj korišćenje nuklearne energije u civilne svrhe i razvoj zemlje, a ne fabrikovanje oružja za masovno uništenje.
Treba naglasiti i to da sve veću ulogu ima religija, jer sve arapske zemlje, osim Sirije i Iraka, imaju vlast koju čine muslimanski suniti, što stvara određenu bojazan od šiitskog Irana i njegovog sve većeg približavanja Zapadu kroz koje bi Teheran umnogome profitirao.
Jedina nezadovoljna strana nakon pregvora ostaje Izrael. Prije svega, svoje argumente baziraju na potencijalnoj krizi u regionu, ali i napadu na izraelsku državu i njeno uništenje. Baš kao i američki ekonomisti, Izraeal se vodi tvrdnjom da postepeno oslobađanje od ekonomsikih sankcija neće donijeti ništa dobro, već će uzrokovati i proliferaciju nuklearnog oružja širom Bliskog istoka i trku u naoružanju između sunitskih država. Takođe, Izrael ne prihvata stav da je alternativa ovom dogovoru jedino rat, već da se mora postići novi dogovor, koji će smanjiti mogućnosti iranskog nuklearnog programa i sile koju bi mogli primjeniti širom svijeta
Ono što se nameće kao zaključak jeste svakako činjenica da ukoliko dođe do upotrebe nuklearnog oružja u nekom budućem vremenu - pobjednika neće biti. Razloge možemo okarakterisati moralnom crtom koja je izostala u periodu Hirošime i Nagasakija, jer u današnjem svijetu i ovakvoj hijerarhiji u međunarodnoj zajednici, nikom ne bi išao u korist taj vid eksponiranja. Masovna uništenja i velike žrtve nisu dobar poitički marketnig.
Iran želi da bude prepoznat kao moderna država, pa je bitno naglasiti da se samo uspostavljenjem moderne države i modernih bezbjednosnih snaga može udovoljiti svim ciljevima koji su od presudne važnosti za slobodu pojedinca, mir i sigurnost. Istovremeno, takva država je odgovorna za održavanje spoljne sigurnosti od svih oblika i vidova napada iz okruženja.
Autor je dipl. politikolog
Bonus video:
