Postoji li osobena čovjekova priroda? Odgovor je važan za svakog koga zabrinjavaju pitanja etike. U naše vrijeme, za koje je karakteristično nemoralno političko rukovođenje i erozija društvenih vrijednosti, razmišljanje o suštini čovječanstva postaju naročito važna.
Filozofska koncepcija “čovjekove prirode” ima dugu istoriju. U zapadnoj kulturi njeno izučavanje počelo je još u Sokratovo vrijeme u V vijeku p.n.e; kasnije je Aristotel formulisao da čovjekovu prirodu karakterišu jedinstvene osobine, uključujući potrebu čovjeka da se socijalizuje i njegovu sposobnost da razumno rasuđuje. Za stoike antičke Grčke čovjekova priroda bila je ono što životu daje smisao i zahvaljujući tome su prigrlili ideju kosmopolitizma i jednakosti.
Filozofi stare Kine Konfučije i Meng Ce smatrali su da je čovjekovoj prirodi urođena dobrota, dok je Sun Cu smatrao da je ta priroda zla i bez moralnog kompasa. U judeo-hrišćansko-islamskim tradicijama čovjekova priroda bila je fundamentalno pokvarena grijehom, ali taj se grijeh može iskupiti vjerom u Boga po čijem smo obličju stvoreni.
Zapadni filozofi, koji su pisali u XVII i XVIII vijeku, razvijali su te ideje. Engleski filozof Tomas Hobs je smatrao da nas naše prirodne karakteristike vode ka životu “usamljeničkom, siromašnom, odurnom, surovom i kratkom” i da zato imamo potrebu za jakom, centralizovanom vlašću (takozvanom “Levijatanu”).
S druge strane, Žan Žak Ruso je smatrao da čovjekova priroda promjenljiva i da je naše prvobitno stanje bilo bez razuma, jezika i zajednice. On je smatrao da je nepodudaranje između naših primarnih svojstava i savremene civilizacije razlog za odsustvo sreće i zalagao se za doslovni povratak prirodi. Dejvud Hjum, uvijek racionalan i uzdržan, smatrao je da je ljudima svojstven spoj altruizma i egoizma i da je tu kombinaciju moguće djelimično mijenjati na bolje (ili na gore) uz pomoć kulture.
Sredinom XIX vijeka radovi Čarlsa Darvina pokazali su neodrživost mnogih pogleda na ljudsku prirodu koju su dali prethodnici “esencijalisti”. Predstave o tome da ljudi imaju neki skup osobina koje imaju samo oni, bile su u suprotnosti sa idejom spore, postupne darvinovske evolucije. Iako se tokom te evolucije Homo sapisens pretvorio u posebni vid primata, nije došlo do čistog razdvajanja između biologije čovjeka i biologije drugih životinjskih vrsta.
Burne filozofske rasprave o čovjekovoj prirodi nastavljaju se do današnjih dana, mijenjajući se pod dejstvom novih otkrića biologije. Danas neki filozofi interpretiraju Rusoa i Darvina tako da smatraju da čovjekova priroda kao takva uopšte i ne postoji: iako biologija može ograničavati naše tijelo, ono ni na koji način ne ograničava naš razum ili volju.
Stručnjaci za evolucionu psihologiju i čak neurobiolozi tvrde da je to nonsens. Oslanjajući se na Darvina (i dijelom na Rusoa) oni smatraju da smo mi loše prilagođeni savremenom kontekstu i da smo, u suštini, majmuni iz ledenog doba kod kojih su se pojavili mobilni telefoni i nuklearno oružje.
Kao evolucioni biolog i filozof nauke, smatram da čovjekova priroda postoji odvojeno, ali da se ne oslanja na neki “glavni entitet”. Prije će biti da se naša vrsta, kao bilo koja druga biološka vrsta, odlikuje dinamikom i evoluirajućim skupom osobina koje su statistički tipične za ljude, ali ne postoje obavezno u svakom čovjeku i nisu obavezno nekarakteristične za druge vrste.
Zašto je ovo važno bilo kome ko nije ni naučnik ni filozof? Po mom mišljenju, postoje barem dva važna razloga. Jedan od njih je - lični, a drugi - politički.
Kao prvo, to kako interpretiramo ljudsku prirodu ima ozbiljne posljedice na etiku u njenom drevnom, grčko-rimskom smislu - izučavanje toga kako treba da živimo svoj život. Oni koji se pridržavaju judeo-hrišćansko-islamskih pogleda na čovjekovu prirodu, prirodno, idu da se mole Bogu i poštuju vjerske zapovijedi. S druge strane, oni koji biraju filozofiju egzistencijalizma u duhu Žan-Pol Sartra ili Simon de Bovoar mogu vjerovati da smo, pošto “postojanje prethodi suštini”, potpuno slobodni da mijenjamo svoj život u skladu sa našim ličnim izborima i da nam nije potreban Bog da nam u tome pomaže. Kao drugo, pogledi na čovjekovu prirodu utiču na predstave o etičnosti. Danas je naša etika potpuno haotična. U nedavnom američkom istraživanju, mandat Donalda Trampa nazvan je “najnemoralnijim” u američkoj istoriji, a redovne godišnje ankete Galupa povodom odnosa prema moralu u SAD svjedoče o postepenoj eroziji javnog morala. Ako svi nađemo vrijeme da se zamislimo nad svojom pozicijiom u debatama o ljudskoj prirodi, možemo mnogo bolje shvatiti sopstvena ubjeđenja i, shodno tome, ubjeđenja drugih.
Ja lično sklon sam naturalističkoj etici stoika po čijem mišljenju čovjekova priroda ograničava i sugeriše (ali ne prejuduicra strogo) sve što možemo i treba da činimo. Uostalom, nezavisno od vjerskih ili filozofskih predstava ovog ili onog čovjeka, razmišljanje o tome ko smo mi (biološki ili drugačije) najbolji su način da se pojača kontrola nad sopstvenim djelovanjem. I treba li reći - mnogi od nas mogli bi imati veliku korist od slične vježbe.
Autor je profesor filozofije na City College of New York
Copyright: Project Syndicate, 2018.
Bonus video:
