Ili jesi ili nisi

U životu, pa tako i biznisu, česte su dileme tipa: ili jesi ili nisi, ili hoćeš ili nećeš, možeš-ne možeš, itd. Poput one reklame, ne može svako baš ni da bude lav (''ili jesi ili nisi''), a naš mentalitet je poznat po tome da se svaki mačak odaziva na ''tigre''. Nismo jedinstveni u tome, i grčki mačori su se do prije neku godinu predstavljali kao tigrovi, pa eto đe su sad. Još kad bi ovi naši bili pametni da izvuku pouke i ne ponove grčki scenario i kod nas (prije svega zaduživanjem) bilo bi dobro. Nismo mi te sreće, da učimo na tuđim greškama, bojim se.

Elem, naša Vlada nedavnom uredbom daje povlastice investitorima i poziva ih da iskoriste jedinstven investicioni ambijent, navodno kakvog nema u regionu. Lično sam nedavno pokušao da nađem nekog iz aluminijumske industrije, kontaktirao desetak velikih kompanija, makar i nevezano za KAP, samo da se nešto proizvodi i radi, ali bez uspjeha. Sa velikom sigurnošću mogu da kažem da nema šanse da u skorijoj budućnosti bilo koji iole ozbiljniji investitor zakuca na naša vrata kako bi proizvodio ili prerađivao aluminijum u Crnoj Gori. Iz nekog, ili više razloga, strane kompanije nisu zainteresovane da investiraju u Crnu Goru, govorim o proizvodnji aluminijuma, pa da su uslovi koje Vlada nudi i daleko povoljniji od ovih već ponuđenih. To su činjenice i puka realnost i moraju se uzeti u obzir, tj. ne zanositi se i ne zavaravati.

Osim toga, druga realnost sa kojom se takođe treba suočiti je da Crna Gora nije u stanju da prati trendove u aluminijumskoj industriji. Konkretno, velika potražnja za aluminijumom od strane automobilske industrije je ispraćena posljednjih par godina od velikih svjetskih proizvođača ogromnim investicijama u, prije svega, proizvodnji valjanih proizvoda, a taj trend će se nastaviti i narednih godina. Dakle, oni su već sada spremni da izađu u susret povećanoj potražnji, a buduće investicije već sada obezbjeđuju od cash-flow-a, iz sadašnje proizvodnje i prodaje iz novih kapaciteta. Crna Gora nije ni počela investicije u nove proizvodne pogone i programe, a ne da koristi profit za nove investicije. Jednostavno, nismo spremni. Gotovo kao onaj đak koji nikad nema domaći i nikad nije spreman.

Zato je bilo važno postaviti pitanje i prije deset godina, i prije pet, a i sada, Vladi ove države: gospodo, da li vi hoćete da radite nešto konkretno, ne za spas KAP-a, već za industriju aluminijuma u Crnoj Gori, bilo sa KAP-om ili bez/nezavisno od njega? U ovom trenutku ne naslućujem bilo kakvu strategiju (ni kratkoročnu, a kamoli dugoročnu) osim oslanjanja i očekivanja od kompanije koja trenutno upravlja KAP-om. Pošto sam petnaest godina na izvoru informacija, a nekad sam i radio u KAP-u, nisam optimista da će se neke značajnije investicije realizovati u KAP-u u narednom periodu, u smislu da KAP bude konkurentan na svjetskom tržištu i da Crna Gora (ne pojedinci) imaju korist od tog posla. Takvom mom stavu doprinosi i to da nemam nikakav kontakt sa KAP-om niti Ministarstvom ekonomije jer ljudi prosto ne žele da pričaju sa mnom. Razumijem, donekle, da ne uvažavaju (čak i omalovažavaju) moj rad ovdje, u Crnoj Gori, pa ih i ne interesuje, ali nije mi jasno zašto ih ne interesuje kad odem na neku međunardnu konferenciju, da pitaju ima li tamo neki potencijani investitor, dobavljač, kupac, bilo ko. Ovo posebno iz razloga što sam jedini iz Crne Gore učestvovao na tim konferencijama i događanjima tokom prošle i ove godine, pa makar ono kao na usput. Naravno da se neminovno nameće utisak da nema niti dovoljno želje niti ozbiljnosti, pa ni odlučnosti da se radi nešto u interesu i aluminijumske industrije i Crne Gore a dosadašnji rezultati to i potvrđuju. I to je jedna surova istina, nažalost, da mi nemamo realne i opipljive rezultate i jedino što se nudi, ne samo kada je aluminijumska industrija u pitanju već i energetski sektor (hidro/termoelektrane) su samo priče i obećanja.

Bez znatne finansijske podrške od strane Vlade /države, KAP je osuđen na tavorenje i propadanje. Da li bi se to ostvarilo kroz proces dokapitalizacije ili preuzimanja nije tema za ovaj tekst. Tek, niko ga ne može spasiti te sudbine osim država (kada nema velikih stranih investitora). A na državi je da odluči da li hoće ili neće, ili da li može ili ne može. Argumentu da nema novca uvijek se može suprotstaviti protivargument da ga ima za auto-put, bilo ga je ''u potocima'' i za KAP proteklih godina, a da ne pominjem sva rasipanja na službene automobile, službena putovanja, i još štošta na račun države, odakle bi se moglo uštedjeti.

Alternativa svemu je da se investira u nove proizvodne kapacitete, a na osnovu proizvoda koji imaju najveću potražnju i atraktivnu cijenu na tržištu. Za to bi bile potrebne još veće investicije nego u očuvanje kakvog takvog KAP-a. Ali i tada se nameće ključno pitanje: hoćeš li ili nećeš. Zavisno od želja i mogućnosti i odlučuje se. Ali se ne ostaje neodlučan, neobaviješten, bespomoćan, tokom punih dvadeset godina.