STAV

San ljetnje noći

Sve mi nekako drugačije. Isti su i bulevar i spomenik i zgrade parlamenta i predsjednika, a opet na neki način sve drugačije. Obasjani suncem izgledaju mi mnogo svjetlije, veće, djeluju svečano. I kao da i iz njih zrači neka svjetlost. Imaju auru
83 pregleda 1 komentar(a)
sloboda, čovjek, Foto: Matthew Richardson
sloboda, čovjek, Foto: Matthew Richardson
Ažurirano: 30.06.2015. 08:21h

Čudan sam noćas san usnio. Kao, izlazim iz stana i idem prema centru Podgorice. Dan lijep. Sunčan. Nebo nestvarno plavo i čisto, bez smoga, bez prašine. Kao poslije oluje. „Nigdje nebo nije plavo...“ Skoro će podne. Na suncu prijatno, dišem punim plućima, uživam u šetnji. U krošnjama drvoreda neuobičajeno mnogo ptica. Raspjevale se. Vrapci, sjenice, drozdovi, zebe, gugutke, crvendaći, slavuji... pozavidjela bi im i Bečka filharmonija. Ulice u crvenim i zlatnim tonovima - okićene crnogorskim zastavama. Atmosfera svečana i ozbiljna istovremeno. Pažnju mi privuče što na ulicama nema mnogo vozila i pješaka. I svi nekuda žure. Bašte kafića, u kojima se u pola radnog vremena nije moglo naći slobodno mjesto, danas skoro prazne.

Dolazim na raskrsnicu ulica Slobode i kralja Nikole sa Bulevarom Svetog Petra Cetinjskog. Bulevar okićen, ulice Slobode i kralja Nikole isto tako. I ovdje neka svečana i ozbiljna užurbanost. Idem prema parlamentu. Ispred zgrade nekoliko policajaca, kao i bilo kog drugog dana. Ono što skreće pažnju, to je neuobičajeno veliki broj novinara, snimatelja, fotoreportera... Stepenište i ulaz zgrade - kao mravinjak. Jedni ulaze, drugi izlaze. Koliko god ih je nema gužve, nema galame. Čuje se samo tihi žamor i lupkanje ženskih potpetica. I, naravno, cvrkut ptičje filharmonije u krošnjama platana.

Na drugoj strani bulevara, kralj Nikola, na konju, kao i obično. U desnoj mu ruci crnogorski alaj bajrak. I njegovo bronzano lice danas izgleda drugačije, nekako svečanije. I... kao da se osmjehuje. Po prvi put od kada je 1916. godine pošao na zli put preko mora... Na postamentu jedna crvena ruža.

Sve mi nekako drugačije. Isti su i bulevar i spomenik i zgrade parlamenta i predsjednika, a opet na neki način sve drugačije. Obasjani suncem izgledaju mi mnogo svjetlije, veće, djeluju svečano. I kao da i iz njih zrači neka svjetlost. Imaju auru.

Još ne znam o čemu se radi. Vadim iz džepa mobitel da provjerim koji je danas datum. Vidim nije praznik, ni 21. maj ni 13. jul. A i grad mi izgleda i ljepše i svečanije nego u danima ovih praznika.

Prilazim jednom od novinara.

- Izvinite, hoćete li da mi kažete šta se dešava. Je li danas neki praznik?

- Jeste, praznik je. Veći od svih koje je Crna Gora ikad imala.

- A koji je to praznik?

- Zar ne znate?

- Izvinite, ali stvarno nemam pojma.

Začuđeno me gleda. Pretpostavlja da sa mnom nešto nije u redu. Nije baš siguran. Ali mu nijesam sumnjiv. Ja dosta star. Ozbiljan. Na meni odijelo, bijela košulja, kravata. Sve na meni čisto, uredno.

Vidi i da nijesam pijan. Valjda je pomislio da sam neki stranac i da sam se sad probudio i došao iz obližnjeg hotela. Priđe jednom mlađem gospodinu, nešto mu u pola glasa govori i pokazuje u mom pravcu. Gospodin mi prilazi i pruža ruku. Nakon pozdrava saopštava:

-Promijenili smo vlast. Konačno.

- Kako ? - pitam ga. - Državni udar?

- Da. Državni udar - zagonetno se osmjehuje. - Na izborima. Na svim izbornim mjestima u državi... Zato sam se i našalio kad sam rekao državni udar.

- A kad su bili izbori?

- Juče.

- Juče? - pitam da pritvrdim, još ubijeđen da se zavitlava sa mnom.

- Da, da. Juče.

- Pa kako to da niko ne slavi?

- Kako se ne slavi? Vidite kako je grad svečan? Zar Vam se ne čini da je i nebo danas vedrije? Sve je drugačije: i sunce, i ptice. I lišće na grani danas drugačije treperi.

- Da. To sam primijetio. Ali gdje je narod?

- Narod je izgubio.

- Kako izgubio? Pa malo prije ste kazali da je vlast promijenjena.

- Da, vlast je promijenjena i narod je izgubio. Na izborima su pobijedili građani. Slobodni građani. Prvi put od kad postoji Crna Gora.

- Da. Mislim da shvatam. A gdje su pobjednici? Mislim na predstavnike građana. Ne vidim nikog od njih da slavi.

- Nemamo vremena za slavlje, gospodine. Prethodna vlast nam je ostavila državu u haosu. Iza sebe su ostavili pustoš.

- Cvrčci su, dakle, zajebali stvar, pa sad morate da radite kao mravi?

- Upravo tako. Moramo brzo da radimo na oporavku inače bi sve bilo uzaludno. Novi parlament je zasjedao kasno sinoć, a već jutros smo formirali Vladu. Kao što vidite na ulicama je užurbanost. Svako ima svoje zadatke koje treba da izvrši. Za sada slavimo na taj način.

- A šta je sa bivšom Vladom, ministrima? Sa cvrčcima?

- Mnogi od njih su još sinoć, prije proglašenja rezultata, raznim specijalnim i privatnim avionima, odletjeli hiljadama kilometara daleko. Na egzotična ostrva u Atlantskom okeanu i Pacifiku. Pobjegli su da sklone glavu i novac koji su stekli tokom tranzicije. Sa njima i direktori nekih državnih preduzeća, nekoliko bankara i vlasnika velikih kompanija...

***

Probudi me zvonjava telefona. Zove moj prijatelj Mijo da pita gdje da se nađemo da pijemo kafu. Shvata da sam se uspavao i izvinjava mi se što me je probudio.

- Nema veze, kažem ja još u nekom polusnu, nego pogledaj kroz prozor, je li grad okićen?

- Ne, što pitaš.

- Ništa. Sanjao sam, pa da provjerim je li to stvarno bio san ili java.

Ispričah mu šta sam sanjao.

- Nije mi jasno, prekida me on, ili se još nijesi probudio pa si nešto preskočio, vlast je promijenjena, a narod izgubio? Kako?

- Vrlo jednostavno. Kao što znaš riječ narod je sinonim za podaničke sisteme na čijem vrhu imamo diktatora, ispod njega nedemokratsku vlast i na dnu narod, odnosno podanike. Na drugom kraju je građanin, sinonim za slobodno i demokratsko društvo.

- Jasno mi je šta hoćeš da kažeš. U tvom snu je pobijedila demokratija. Na žalost, izgleda da si to sanjao.

Dok smo razgovarali sjetih se jedne sjajne misli, koja taj naš fenomen dosta dobro objašnjava. Čuo sam je prije skoro pedeset godina u radio drami Suša u Mobilecu ili nešto slično tome. Ta misao, otprilike, glasi: „... Narod je narod samo u prilikama kad ima zajedničke nesreće i zajedničke radosti. U svim ostalim prilikama postoje samo ljudi...“ Bojim se da na ovom našem prostoru isuviše dugo živimo zajedničke nesreće i zbog toga još uvijek imamo narod, a ne ljude, odnosno građane. I, zbog toga u Crnoj Gori vlast može da se promijeni samo u snu.

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")