U izvanrednoj, upravo izašloj knjizi Na putu za Damask M. Lekić, između ostalog piše o akciji i reakciji - čuvenom zakonu epohalnog fizičara Isaka Njutna (1643-1727). U istoimenom tekstu, a na tragu istraživanja izvjesnog Žana Starobinskog - direktora Instituta Žan Žak Ruso u Ženevi. Lekić, obrazovani narodni poslanik, poliglota, političar i intelektualac evropskog kova, daje smirenu i jezgrovitu analizu ovog univerzalnog zakona prirode i društva. Nećemo ovom prilikom o tome zašto se autor vrijedne zbirke ogleda od toliko direktora crnogorskih „instituta“ opredijelio da analizira rad jednog jabanca. Nagađamo da je zbog toga što su naši „mislioci“ mahom partijci, jednoumci i kavgadžije - organski intelektualci, rekao bi Lekić - koji ne mare mnogo za istinu i pouke „dva milenujuma trajanja zapadne civilizacije“. Imaju oni, domaći partijci, svoje principe, nepodobne za javnu prezentaciju.
Gravitacija i teža rodne grude
Ako već mogu, a mogu, naši učenjaci i vlastodršci biraju i prisvajaju prvi Njutnov zakon. Inercije i mirovanja, dabogme. Koji ih miluje dok o vječnosti snuju, banalnost i dosadu u beskonačnost razvlače. I onda, s vremena na vrijeme, vucne ih spoljna sila - strateški partner - Kominterna, Vašington, komunizam, neoliberalizam... i pokrene iz slatkog drijemeža. Poperi ih, trenutačno, na „pravu stranu istorije“. Bolje od njih nije teško naći, ali vatrenijih nema mnogo. Zaljubljeni veoma, u sebe i svoju implementaciju.
Nije slučajno da je nerazdvojan par - akcija i reakcija - demokrati Lekiću većma blizak i zanimljiv. Riječ je, zanago, o rijetkom i poznom plodu naših gora. Nego još su na snazi, obnova istih je najpreči zadatak, narcisoidni jednoumci, vazda „na pravoj strani istorije“ - i kad bijahu Titini komunisti i kao Reganovi neoliberali. Vrela avangarda i grobari radničke klase svesrdno upiru „institucionalno i vaninstitucionalno“ da zaobiđu, izbjegnu i prevare nepodobne prirodne zakone.
Njihovo pregnuće je opasno štetočinstvo, ali Bože naš, uvjeravaju nas, to je naša sudbina. I istorija. Upornost, bezobzirnost i surovost na tom putu proizveli su najmračnije događaje crnogorske povijesti. Poslanik Lekić se pita „da li će se to, ne lako istorijsko gradivo savlađivati i kolektivno na bazi ozbiljnih nacionalnih debata kako bi činjenice i poruke prošlosti postale bitan dio demokratske svijesti društva...“
Politika jedina nauka
Na sreću, dejstvo i putanja prirodnih zakona rijetko se ukrštaju sa usrećiteljima crnogorskog društva. Naši bezgrešni, bezuslovno napredni političari prevazišli su i konačno odbacili tvrde i nepodmitljive prirodne zakone. Savremena i tradicionalna proizvodnja i tehnologija idu ruku pod ruku sa prirodnim i egzaktnim naukama. Kad napustiš prvo, nepotrebno je drugo. Pogađate: „u našim uslovima“ nauka je luksuz.
Živi se od prodaje đedovine, kirije, iznamljivanja nekretnina i zaduživanja budućih generacija. By the way, po pitanju duga budućih pokoljenja valja primijetiti izostanak bilo kakve reakcije. Još nerođena omladina je politički neorganizovana, nemoćna i bez svoje stranke. Ničim ometene patriotske snage namiču stotine miliona kredita. Budući Crnogorci nijesu prisutni a kad budu tu, biće im kasno.
Depees treći zakon mirovanja iliti vječnosti
Znaju vlastonosci i frontalno, sučelice, da se odmjere sa opozicijom i reakcijom. Mi smo vele, mladi, lijepi i pošteni - e, da vidimo sad, koji ste vi? I naravno javiše se: ružni, krezubi, zli. Od grdnog oca i grđe majke. Prošliji od samih depeesovaca. A tadijer se vladaoci ogrnu nacionalnim interesom i Crnom Gorom. Sve što rade je, tvrde, u najboljem interesu njihovom - Crne Gore i brda - obaška. Opoziciji preostaje da bude neprijateljska, glupa, da ruši i mrzi sve što joj liči na Otadžbinu. Ili da se bori za priznavanje opštih zakona kretanja prirode i društva.
Bonus video:
