Čim uđem u knjižaru mogu uočiti i raspoznati izdavače po dizajnu, formatu i fontu.
Svaka izdavačka kuća ima svoj šmek, a ima ljudi koji mogu odrediti i po mirisu izdanja, naročito Nolitova čije su knjige imale poseban miris, a imaju i danas te knjige svoju posebnost. Vrlo lako uočavam u moru knjiga izdanja Lom, Booka, Geopoetika, a teško da mi promiču i neka nakaradna izdanja koja neću pominjati ovom prilikom, ali i to je vid prepoznatljivosti, iako nisu vjerovatno pojedini izdavači svjesni koliko je dizajn važan, odnosno koliko su neke knjige odbojne zbog svog izgleda, iako je često sadržina znatno kvalitetnija od oblika u koji su upakovali tekst.
O važnosti biblioteke po ljude koji su je gradili godinama ne bih trošio riječi, to je lični hram, i obično se ljudi koji vole knjige najbolje osjećaju blizu svoje biblioteke. To je njihova „kilometraža“, pređen put znanja i svi sagovornici na jednom mjestu. Upravo zato uvijek u biografijama pisaca koji su bili prinuđeni da napuste svoju domovinu nailazim na stranice na kojima je opisan rastanak sa bibliotekom. Svi disidenti patili su za svojim bibliotekama isto koliko i za otadžbinom, ako ne i više.
I uvijek pisci odnesu sa sobom sve knjige ili nijednu, obično je to pravilo. Kad god bih krenuo na put, dešavalo mi se da nosim više knjiga nego garderobe, zato jer prvo pakujem knjige. Uvijek sve izbacim pa opet pakujem, i trudim se da nosim što manje knjiga. Tad vidim koje su mi knjige drage, a koje smatram korisnim, bez kojih ne mogu, a kojima sam siguran da se neću nikada vratiti.
Skoro uvijek sa sobom na put nosim četiri knjige: Alber Camus - L' Etranger, poeziju Milene Marković, Uloga moje porodice u Svetskoj revoluciji Bore Ćosića i Orvela Niko i ništa u Parizu i Londonu. Za ostalo postoje knjižare, biblioteke, pa čak i E-reader kojeg mnogi preziru, ali niko mu praktičnost ne može osporiti.
Među knjigama u mojoj biblioteci nalazi se i jedna dragocjena knjiga, koja je po nesvakidašnjim kriterijumima zaslužila mjesto među knjigama koje volim. Ovu knjigu volim iz sasvim drugih razloga. Riječ je o knjizi „Premijer pobjedničkog duha“ koju su o Milu Đukanoviću napisali (sastavili) Goran Sekulović i Jovan Stamatović. Na tvrdoj korici je vječiti Premijer u sad-već retro odijelu nestvarno fotošopiran i kropovan, još uvijek ne-sijed. Sve godine koje su nam pojeli političari smještene su u tu knjigu velikih obećanja i riječi, i prelistavajući tu knjigu, proteklih 25 godina djeluje kao da je živio neko drugi, a ne mi. Knjiga djeluje kao fikcija naše prošlosti, nalik pikarskom romanu knjiga može da se čita kao ironično napisana biografija, ali ipak nije, na sreću ili nažalost, to je već pitanje.
Vjerujem da ima još ljudi koji u svojoj biblioteci čuvaju tu dragocjenu knjigu, čekajući trenutak da je pred nekim falsifikatorom naše istorije otvore i daju mu na uvid u kakvom ludilu živimo već četvrt vijeka. Pobjednički duh koji nas je skupo koštao. Premijer na tvrdoj korici (hljeba).
Bonus video:
