Kosovski mediji koji su dovoljno profesionalni i hrabri da se bave najosjetljivijim pitanjima, redovno se suočavaju sa teškim posljedicama praktične upotrebe slobode govora i profesionalnog izvještavanja, među kojima su najčešće prijetnje i napadi na novinare, kao i politički i ekonomski pritisci na medije
Okupilo se ovih dana u Berlinu par nas novinara iz raznih zemalja regije: Kosovo, Makedonija, Crna Gora, Srbija, Bosna i Hercegovina. Pitaju nas organizatori, njemački političari, diplomate i mnogi zainteresovani: kako stoji stvar sa slobodom medija? I, šta reći? Slagati da stvari stoje dobro, kako ne bi osramotili domovinu? Ili reći kako stvarno stoje stvari, u nadi da bi to moglo doprinijeti bržem mijenjanju neželjene realnosti?
Znam mnoge koji bi izabrali ono prvo, ali meni je druga opcija uvijek bila logičnija i ispravnija.
Elem, kako onda stoje stvari sa slobodom medija, na Kosovu?
Da krenem redom.
* * *
Sloboda medija i govora postoje na Kosovu, ali je pravo pitanje nešto drugo: šta posle slobode govora? Što znači: oni mediji koji su dovoljno profesionalni i hrabri da se bave najosjetljivijim pitanjima, kao što su ratni zločini i da istražuju korupciju vlasti, kao i veze između organizovanog kriminala, političkih partija i državnih zvaničnika, redovno se suočavaju sa teškim posljedicama praktične upotrebe slobode govora i profesionalnog izvještavanja. Među njima su najčešće prijetnje i napadi na novinare kao i politički i ekonomski pritisci na medije.
Sa druge strane, sloboda izražavanja nije dostupna većini medija: na Kosovu je to luksuz koji sebi mogu priuštiti samo oni koji su najodaniji novinarskoj profesiji. Jer to znači odustati od bilo kakvog prihoda iz vladinog budžeta, suočiti se sa političkom i ekonomskom presijom, biti nazvan najpogrdnijiim imenima - od lažova do izdajnika. To znači suprostaviti se najjačem i najvećem političkim, društvenim i ekonomskim faktorom u zemlji: Vladi.
Jer, oni koji izaberu da se bave istraživačkim novinarstvom, profesionalnim standardima i slobodnim medijima, neizbježno će morati da se konfrontiraju sa Vladom, koja je najveći poslodavac, najveći investitor, kao i najbogatiji entitet u zemlji.
U ovakvom okruženju, većina medija nisu voljni da podrže najosnovnije profesionalne standarde. Većina je već pala pod kontrollu političkih elita, kao i raznih interesnih grupa. Od ovih je na Kosovu najznačaniji slučaj političke kontrolle koju vlast ima nad Javnom Televizijom, RTK, koju već otvoreno upotrebljava kao propagandno sredstvo.
* * *
Kosovo nije funkcionalna demokratija. Institucije su dobro planirane na papiru, ali je u realnosti politički uticaj korumpirao većinu državnih institucija koje je trebalo da budu nezavisne, od sudstva do regulativnih odbora.
Korupcija je na visokom nivou, vladavina zakona selektivna, a nezavisna štampa je izložena napadima. Vlada i partije se ponašaju kao da je sve što rade njihova unutrašnja stvar, neka vrsta Cosa Nostre, u kojoj mediji, kao i javnost, nemaju šta da traže. Nema trasnparentnosti i nema odgovornosti.
Same partije nisu demokratske organizacije. Partijski izbori su maniulisani, dok vojnici vjerni lideru napreduju na pozicijama, a kritičare eliminišu. Partijski kongresi nalikuju na planirani reality shou, gdje se lideri redovno biraju bez protivkandidata i putem aklamacije. Izbori u vadajućoj partiji premijera Isa Mustafe, LDK, održani u maju, najbolja su ilustracija: novinari su protjerani sa izbornog kongresa, za mjesto predsjednika premijer je bio jedini kandidat, glasovi su bili 99 odsto za njega, a samo nedjelju dana kasnije, jedini koji je glasao protiv našao se pod pritiskom da napusti partiju!
Za većinu političara, Evropska unija je sredstvo, a ne cilj. Politika nije put kojim se pozitivno utiče na realnost, već je prečica za bogaćenje i vlast.
Zbog ovih, i mnogih drugih, razloga, kritički nastrojeni mediji koji nisu spremni da slijepo prihvataju što god im se kaže, u stvari su - neprijatelji ovog sistema. A sa njima je neprijatelj i sloboda govora.
* * *
U slučaju Kosova, nažalost, veliko međunardno angažovanje i prisustvo nisu rezultirali i boljom medijskom scenom. Međunarodna zajednica, uključujući posebno EU, a uopšte i zapadne demokratije, podbacila je u izgradnji demokratskog Kosova. Naravno, najveći teret ovog neuspjeha pada na leđa Kosova, ali je veliki dio krivice i na Zapadu.
Podržavajući korumpirane i kriminalizovane političke elite radi održavanja stabilnosti, međunardona zajednica je žrtvovala upravo one demokratske principe koje tako svesrdno promoviše. Štaviše, u posljednje vrijeme su se i sami međunarodni zvaničnici uključili u napade i pritisak na medije; slučaj EULEX-a i Koha Ditore, nakon što su naše novine prve otkrile teški slučaj korupcije unutar te Evropske misije, samo je posljednji u nizu slučajeva u kojima je međunarodni predstavnici na Kosovu napadaju medije zbog njihovog izvještavanja.
A pitanje koje nam se samo po sebi postavlja posle ovoga jeste: od koga se sve moramo braniti i po koju cijenu?
Autor je glavni i odgovorni urednik Koha Ditore, najvećeg lista na Kosovu. Ova kolumna je verzija govora održanog 09.06. 2015 u Berlinu, na Konferenciji o slobodi medija u Jugoistočnoj Evropi
Bonus video:
