KOSMOS ISPOD SAČA

Puna država pisaca

Previše je u Crnoj Gori knjiga bez čitalaca, knjiga koje se rađaju isključivo zarad samopromocije
496 pregleda 4 komentar(a)
Ešer (Novina)
Ešer (Novina)
Ažurirano: 14.02.2019. 23:36h

Možda ne baš svakog jutra, ali sigurno da svaki drugi dan u jutarnjem programu RTCG i ostalih televizija gostuje po jedan novi pisac. Najčešće je riječ o pjesnicima koji prezentuju svoje nove zbirke poezije.

Koliko hiper-produkcija pisaca uništava našu kulturu, toliko je pogodna za voditelje i urednike jutarnjih programa koji moraju ispuniti program. Nečim, bilo čim.

Teško da je igdje u svijetu lakše izdati knjigu nego u Crnoj Gori. Nije teško naći sponzora ili bogatijeg rođaka koji će odvojiti nekih pet stotina eura i pomoći „kulturu“. Rađa se pisac, a biznismen postaje mecena. Dizajn je često dragocjen jer je apsurdan toliko da premašuje važnost sadržine knjige. Ako se ozbiljnim izdavačima (u ozbiljne se svrstavaju oni izdavači koji godišnje objave više od pet knjiga) može desiti da njihovi dizajneri naprave koricu za knjigu koji nisu ni pročitali, pitanje je koliko zapravo korica i dizajn korespondiraju sa sadržinom. Dizajneri su često samo čitači naslova, pa prema tome i kreiraju koricu koja će biti prvi mamac za čitaoce. Tu se javlja problem, čitaoci. Lako je postati objavljivač knjiga, a jako teško postati pisac.

Dakle, većina pisaca u Crnoj Gori ne računa na čitaoce, čak ih namjerno odbija svojim hermetičnim izrazom kojim obično želi kamuflirati unaprijed upropašten odnos sa publikom. Previše je u Crnoj Gori knjiga bez čitalaca, knjiga koje se rađaju isključivo zarad samopromocije. Nepročitane knjige mogu mnogo da doprinesu u karijeri, bilo kojoj osim karijeri „pisca“. Zato imamo toliko pisaca, imena koja krase korice, što je dovoljno za ličnu promociju i ulazak u partiju, službu ili bilo koju instituciju. 

Tužno je kad autor veći dio tiraža skladišti u kartonskoj kutiji na terasi ili u garaži, a po potrebi napuni džepove kaputa (koji kao da su birani po formatu svojih knjiga) i sa paklenim planom odlazi na književne večeri. Obično kad se završi književno veče, tačno deset minuta nakon poslednjeg aplauza, kreće akcija pisaca iz potaje. Vade jednu po jednu svoju knjigu i sa već napisanom posvetom guraju u ruke onima čije mišljenje iščekuju, unaprijed ljuti jer su svjesni svog rada, i svjesni da odgovor ili neće dobiti, ili će dobiti kratku ispraznu pohvalu sažetu u rečenici: „Nemoj da prestaneš da se trudiš, piši dalje“.

Najgore od svega je što nastave da pišu.

I oni takvi idealni su za našu državu, jer gdje god ih pozovete, tumačiće prilike onako kako odgovara onima koji su ih pozvali. To je kompromis, promocija u zamjenu za ideološko proklamovanje. Zato onih koji bi imali šta da kažu i nema mnogo u jutarnjim programima. Crna Gora jeste mjesto gdje se pisci mogu mjeriti prema tome koliko su čitani. To je i dalje najveći žulj državnih pisaca, kako kupiti čitaoce?

Zaboravili su da ih jedino mogu kupiti tekstom.

Kad bi neko imao volje, vremena i živaca pa da sakupi sve te knjige i napravi „Best of“, bio bi to precizan presjek naše književnosti, da konačno nešto ponudimo regionu, a svijet neka sačeka još malo. Imamo mi vremena.